@The Phoenix: Zapravo imam strpljenje, osim sto sam aktivna cijeli zivot, i ova ''faza'' traje vec mjesecima. Puls mjerim jer mi ga sat mjeri, a ja sam statisticar i volim brojke, pa gledam.  Analiza mi je u prirodi kao znanstvenika, i oduvijek me zabavljala. Mjeri on i ostale stvari sto smatram simpaticnim. Uglavnom primijetila sam da je naravno nizi u  mirovanju u razdobljima kad vjezbam, no bas tih dana kad se osjecam ekstra iscrpljeno padne na oko 45 u moirovanju, sto mi se cini jako malo. Moj standardni je oko 50-60 u mirovanju, ovisno jel vjezbam u tim razdobljima il sam se skroz opustila. 

Npr, kad god se osjecam sposobnom i dovoljno jakom (tocnije kad ne podlegnem iskusenju zvanom cips, sladoled i mlijecna cokolada :P ) i imam smislenog prostora za manevar, napraviti si neku zdraviju verziju slatkisa da mi zadovolji potrebu za slatkim. I to mi je fora, izazov. Moj problem s binge-om je sto tad nutritivno pojedem 0 (prehrana bazirana na slatkisima, junk foodu i pekari), pa se vrtim u krug. Zato u ovoj fazi ''pred kraj'' vec trazim nutritivno bogatije namirnice i pazim da mi sto manje toga nedostaje u sljedecem razdoblju. Sto se nadam da ce biti za -4 kg, no nije nuzno. Treninge cu zasad ostaviti kako jesu, no nakon jos mjesec dana cu izbaciti 1 dan i ostati na 4x tjedno, mislim da ce mi to biti dosta. Manje mi ne pase (ne ''ispucam'' se dovoljno).

Ne znam jesam li gore dovoljno napomenula, kod mene su se stvari dosta pocele mijenjati sto se vjezbanja tice otkad ne pusim. Dotad me je inspirirala zumba i pilates, a sad mi treba nesto jace, kao ispusni ventil. I okus mi se promijenio. 

Inace, bez obzira na to sto se slazem s tvojom izjavom, sto se tice ovog videa, tu foru ne pusim. Svi nutritivni procesi u organizmu su cista matematika, fizika i kemija, i bome ovaj bi bio perpetuum mobile. Imam nazalost vec dovoljno i puno blizih primjera frendica koje ''nista ne jedu a samo se debljaju'' 

Ovo je zapravo super tema iako nema pretjerano veze sa mnom, no uvijek poticem konstruktivne rasprave, tako da zahvaljujem na odgovoru 

Bok Belfegora,

Vecina ovo procita negdje kak si rekla i misli da je to najzdravije, zato sam ti to rekao kao savjet da sve sto procitas na portalima uzmes sa skepsom posto nisam mogao znati iz kojeg si se razloga odlucila na ovo. 

Jer iskustva ljudi s kojima radim, a i znajuci po sebi  ovakav pristup djeluje super i odrziv  u pocecima kad su ljudi nabrijani i tek krenuli s time, da bi  nakon mjesec-dva -tri popizdili radi ovoga i prestao sam uopce ovo ljudima savjetovati iako mi oni tvrdili isto ovo sto ti tvrdis, a vjeruj mi, svi to tvrde u startu, no malo ih to i usvoji. Tako da je namjera bila dobronamjerna  da se ne opterecujes nebitnim stvarima ako si mislila da je to bitno za tvoj rezultat.

Ako ti ovo pase trenutno super, nema nista lose u tome, najbitnije je individualno pristupiti. Vidjet ces kak ce ici, sve treba probati,  tek si krenula s tim pa bus vidla jer bu te drzalo i dalje.

Ako ti to pomogne da odrzis zdrave navike i ne natrpas se junk foodom samo naprijed!

The Phoenix,tak sam se i ja osjećao prije godinu dana,svima sam govorio da jedem 5-6 malih obroka dnevno,a onda sam zagorio nakon 2 mjeseca i skoro popizdio od toga :P

Sto se zdravih navika tice, s obzirom primjerice da nemamo nikakvu menzu/restoran/nesto gdje se ista kvalitetno moze pojest za rucak na poslu (znaci skuhano, a ne nuzno dijetno), a doma ne dodjem do 6-7 navecer, samo cinjenica da sam osvijestila da ipak mogu ponekad nesto kuhano donijet sa sobom (sto izbjegavam zadnje 4 godine) je super. Pa kad me pusti faza nek to bude 2 ili 3x tjedno, to je korak prema zdravlju. Pa kvrago nek je kojiput iz pekare, al nakon 4 godine peciva pase mi prec na zlicu. 

@belfegora,hvala što se trudiš odgovoriti i što daješ takve iscrpne odgovore,najviše mrzim kad ovi ljudi po forumu započnu temu postave pitanje i onda se više nikad ne pojave...to me ubija u pojam...što se napretka tiče,slažem se,meni su zgibovi,sklekove pumpam na sve načine sad,al pamtim dane kad mi je 3 seta po 10 bio izvanredni napredak...

ja sad inace sve ostalo sto radimo mogu, al u (muski) sklek se spustim 15 cm. Pod ne mogu ni primirisat. Ali to me ne sprjecava da se trudim svakom prigodom, a vidim i napredak. Imam osjecaj da je najveca razlika izmedju nijednog i prvog, a onda ponavljanjem se to moze dalje drilat... Javim ja i daljnji napredak, kad otvorim cijelu tematiku kako odrzavat kilazu sa sto vise dobrih stvari uklopljenih u zivot, sto god to bilo 

belfegora,razumijem te 500 %,ja sam u takvoj situaciji svakodnevno,ali sam razvio ICE COLD mehanizam i boli me briga lagano šta ovi oko mene konzumiraju. Za svo vrijeme mršavljenja,svi su me gnjavili joj daj si uzmi kolacic keksicu komadic pizze nece te ubit itd itd itd.,ja sam to redovito odbijao...kad sam popustio,uso sam u BINGE MODE koji je trajao niti sam vec neznam koliko,ali pisao sam ti o tome na početku ovog tvog posta...trebalo mi je strahovito dugo da se naviknem na ovu hranu na koju su naša tijela navikla evolucijski,a ne ovaj šrot,frankenstein hrana koja te pretvore u slinavog teletabisa koji ide okolo i snifa hoće li naći kakav keks... :( najveci problem pri promjeni je meni osobno a i puno ljudi OKOLINA. je***e,sta okolina zna bit naporna to su strahote,oprostite na izrazu. Znaci ja znam da se hranim zdravije,vjezbam svakodnevno s misicnom hipertrofijom,tu i tam kosarka,bicikl,cak i jogging...a svi oko tebe te gledaju ko da si pal s Marsa i ko da jednostavno si puko...dođem u razred,bila tema bijeli kruh,kazem ekipi da se fokusiram na proteine i masti,UH rijetko jedem,kad ono,covjece,raspad sistema...jesi li ti normalan,covjek funkcionira na bazi UH,moras jesti krumpir,rizu,tjesteninu bla bla bla bla bla...i pokusavam im objasniti da ak ja proucavam ljudsku prehranu i trening vec 365 dana svakodnevno po par sati,da vjerojatno ja znam puno bolje od nekoga ko smatra da "jedna kiflica te nece ubiti"...i onda gledam...svi su pretili,premršavi ili pate od metaboličkog sindroma,i onda oni meni sole pamet...kad sam počinjao s tzv. povremenim postom,ovi doma su se križali,govorili da nisam normalan,da sam se preobratio na Islam,da prakticiram ramazanski ppost,da cu se razbolit,umrijet...kad ono,dođem k doktoru,kad ono,rezultati nikad u zivotu bolji! tak da,nemoj slusati okolinu i te tutleke koji prakticiraju totalno nezdravi zivot i zadnji put su napravili čučanj '76. u OŠ pred Titovom slikom...ja sam preispitao prehranu svoje obitelji i zakljucio da je epsko sranje i to je bio jedan od razloga moje pretilosti od rane dobi,sva sreca,nikom vise nedam da mi kroji jelovnik,znam sta mi pase,na cemu super funkcioniram,sta me unisti,itd.

...da pozvizdiš!

P.S. nađi unutarnji mir,mentalno blagostanje,što manje budi pod stresom i to nije JOŠ JEDAN fad savjet,to je stvarno savjet koji ti može strahovito pomoći i izgraditi te...

Kako napreduju sklekovi? :)

Samo piši,ima onih koji te rado poslušaju! (khm,JA!)

Lijep pozdrav!

Uglavnom, ima jos jedna stvar u cijeloj mojoj prici. Ja sam prije 15ak godina imala 1 neponovljivu fazu dijagnosticirane anoreksije. E, tad tko mi je rekao da sam premrsava, bio je u pravu. Dapace, tko je mislio da sam u potpunosti prosvikala - bio je u pravu. Mama se gadno nasekirala te godine i da ne idem dalje u detalje, bilo je ozbiljno ali to je nesto sto sam tad ostavila iza sebe. Od tad pa do dan danas mrsavost nije nikad bila medicinski problem u mom slucaju. Ostale su neke depresivne epizode (iako, i to je pitanje kokos ili jaje) i problem s binge - eatingom, posebno kompulzivno emotivno, i cak sam veliku vecinu toga rjesila na nacin kako se spada. Ali, valjda je negdje u mojoj podsvjesti ostalo da sam 1x najveci problem na koji sam naisla rjesila jedenjem. I onda kad me majka sazaljivo pogleda i razmatra je li sve u redu sa mnom (iako sad imam 20 kg vise nego onda, znaci nije niti usporediva situacija), i ta cijela sredina joj puni glavu, nesto u meni se lomi i vrati me na tu fazu, i opet se donekle osjecam krivo. Uz to, zaista jesam osjetljivija ostala na spomenutu tematiku nego prosjecna osoba.

Uz to ima i ovaj sindrom male sredine u smislu da se doslovno sve vrti (njima) oko jela. Znaci, doslovno nema plana i recenice koji ne ukljucuje obrok i mene to iskreno zivcira jer sad nalazim vece zadovoljstvo u ostalim stvarima. A oni kao da se ne znaju tako druzit. I onda cinjenica da ja ne suosjecam se krivo tumaci. Ili se ne zelim druzit s njima, ili sam ljuta ili sam opet luda i ugrozavam svoje zdravlje. Na susjede sam dobrim dijelom (citaj: kad imam dobar dan) u potpunosti oglusila i nek si misle sto hoce. Ali s drazim ljudima poput majke ipak volim pripazit i imat razumijevanja. Medjutim pokusavam si poslozit police u glavi da NE SUMNJAM U SEBE. 

Tu onda svega dodje na red. Nekako se slazem s ovim zadnjim i sama mislim da su to najvaznije stavke. Zato si radim listu ''ciljeva za put doma''. Zasad imam:

1. djelomicno izbjegavanje obroka (smisla, jedem izvan kuce/u drugim terminima po svom planu i programu nevezano za njih), 

2. pokusavam ih motivirat na ''moju'' prehranu (slozit cu preko nekoliko recepata koje bi htjela pokazat za koje mislim da bi se mami svidjele)

3. pokusati se dosjetiti aktivnosti koje bi i drugi smatrali zabavnima a da nisu dorucak/rucak/vecera/medjuobrok ili kava

4. nauciti bolje ignorirati ''zabrinute'' komentare (ponavljati sama sebi da sam napokon JA zadovoljna sobom i da to njihovo NEMA realnu osnovu i da oni jednostavno drugacije zive, drugacije rezoniraju i ne razumiju, na sto samo donekle imam utjeccaja)

5. ne prestajati vjezbati da ne izgubim svoj ispusni ventil i vezu s psihickim zdravljem --> vrlo bitno :)

6. odluciti im se par (recimo do 3 puta) pridruziti u njihovim obrocima i oprostiti sebi. Ovdje je vrlo bitno da pricamo o 3 odvojena obroka koji pocnu i zavrse, a ne nastavljaju se u negogled. 

Samo naprijed,psihološko zdravlje treba graditi isto ko i fizičko,tako da sretno!

Ovih 6 stavkica su super,ja s 2 i 3 imam totalnu nekompatibilnost sa svima oko mene jer su totalno ignorantni i ne slušaju me niti malo...da u današnje vrijeme,vrijeme brutalno visoke razine komunikacije,ne mogu nabaviti još 3 čovjeka za 2 na 2 basket,to je žalosno...nikome se neda ništa,svi su lijeni,svi su na društvenim mrežama i nikog nije briga za fizičko zdravlje i onda samo vise kod doktora očekujući da će im magična tabletica izliječiti sve probleme u životu.

Sretno belfegora,žurim,pisao bih još,ali imam predavanje.

Lijep pozdrav!

U potpunosti sam i skroz gotova sa skidanjem kila, tako da sad radim na misicima dalje. Tocnije skinula sam sve sto sam imala za skinuti i sad se treba samo zamijenjivati i graditi misici. Trenutno stanje kaze vaga da je 26% masti i 30% misica, iako je to upitno (cula sam da ove omron cak precjenjuju masti). Nije bitno, smanjila sam u zadnjih 2 mjeseca 10% masti i povecala (postotak, nazalost ne kolicinu) misice za 3%. zapravo mi se vrlo svidja kako 'mast' na meni izgleda al zaista fali jos pokoji misic al bar se to da ciljano :)

Nisam nikako napisala za sklekove i opcenitoi izvedbu, a tzo mi je dosta bitno. Znaci, nesto konkretnije sklekove i dalje ne mogu kako treba ali mogu dosta onih na pola, gdje se ipak pravilno spustim pa makar samo do pola. I lagano idem sve nize. Uz to, nakon dugo sam nekidan probala zenske (ja sam se i s njima borila), i njih sad mogu pumpat, sto NIKAD nije bio slucaj, tako da napretka ima iako se meni cini uzasno spor. 

Sve ostale vjezbe (radila sam fit testove nekakve) sam brutalno napredovala. Izdrzljivost se uvisestostrucila do neprepoznatljivosti. Brzina se isto poboljsala, forma vjezbi (npr najobicniji cucanj, visoki niski plenk, i slicno pa na dalje) izvodim puno pravilnije, tj mogu izvesti puno pravilnije. Radim kad god mogu s utezicima (ne ovisi samo o meni jer sam na grupnim treninzima) i oni su mi super. Vjezbe snage mogu bolje no tu je ostalo najvise prostora nza napredak. Jednostavno se vracam na isto - sad treba graditi misice.

 I dalje se klackam s unosom i tezinom, moram priznati no dodajem jedno po jedno u prehranu, a ako se ne zaustavi kazaljka cu vrlo rado za 2 tjedna dodati cheat. S tim da je zelim zaustaviti sad. Zasto to spominjem? Zato sto bi se ''stara ja'' sad uhvatila deficita kad joj vec tako dobro ide, jer ionako idem doma di ce me sopat. E sad lakse se pustit s lanca i bit podlozan tudjem utjecaju kad dodjes psihicki i fizicki iscrpljeniji. Znaci ovaj put NE. Nema ni pretjerivanja prema dolje 'za sigurnost'. 

Sadasnji ciljevi:

1. Kilaza da stoji sljedeca 3 tjedna, sto ukljucuje i poslovni put (on nije problematican osim u organizacijskom smislu, tamo se dobro snalazim, ironicno bolje preko granice nego kod nas). Ono sto si max dozvoljavam za varijacije je +/- 1.5 kg (sve skupa 3) s fiksnom donjom granicom. Ako imalo odem ispod (BMI mora bit iznad 19), muz me vodi na cheat meal dok se ne popenje. Medjutim to je ono sto zelim izbjeci, cilj je naci ravnotezu koju dugorocnije mogu zivjeti.

2. Vjezba se snaga, smanjujem kardio (HIIT je konstantno ukljucen). Sa sadasnjih 6x tjedno sad smanjujem na 4-5. Kad ne idem na treninge (ne ti slobodni dani nego kad moram izostat s tih planiranih), slozit si nekoliko ''kucnih'' rutina s utezima za ciljana podrucja. To su ramena, ledja, ruke, guza i bocna strana (tamo kod kukova nema ni natruhe misica). To isto + pokoje trcanje ce funkcionirati kad budem izbivala po par tjedana, ukljucivo s putem kuci, gdje onda mogu radit na masi. Ovo je dio koji cu polako ostvarivati i osmisljavati.

3. Put doma - ovaj put mogu radit na masi i izbjegavat secere. Vuk sit, ovce citave? Vidjet cemo. Ako me vide di navalim na meso, manje ce ekstremno izgledat sto ne jedem kruh. Ali ovdje je par genijalnih savjeta koje mogu iskoristit u smislu zasto ne jedem ''njihovu'' hranu koja mi je okidac losih zivotnih navika (lose masti losi UH su osnova vecine obroka). Rekla sam da me lijecnik pohvalio jer su nalazi odlicni (sto nisam lagala), i da je to prehrana za ginekoloske probleme (candida, escherichia), sto je isto istina. Stvar je kad tako slozim recenicu manje dalje zapitkuju nego da ja tanka i fit pazim na secer ili jetru. Iako jetra bi isto upalila al onda ne bi bila luda vjezbacica nego luda narkomanka/alkoholicarka/tabletomanka 

I ono moje ce pomoc sigurno za par obroka - mami cu pokazivat sta je i za nju super, pa cu kojiput skuhat bas ja. Baku sam na telefon pripremila iako jos to nije to. Zivo me zanima kako ce sve to izgledati :D

4. Najbitnije - uzivat u kuhanju (to mi je novi hobi, smisljanje kvalitetnih i ukusnih obroka) i isprobavati nove stvari.

5. Last but not the least: izaci vani sljedeci vikend i proslaviti s muzem sve sto sam dosad postigla! Ipak me on trpio ovaj dugi deficitarni dio, vrijeme je da se opustenije druzimoooo  A to sto imam cijeli spektar odjece za izbor za urediti se, a i novu frizuru od sutra nece odmoci dobrom raspolozenju :D

Oko 2 sedmice nakon home treninga primjetila sam da mi je desna noga sira od lijeve noge(samim time i desno dupe vece od lijevog).Sta da radim?Da li da forsiram desnu nogu vise od lijeve da skinem salo ili?

Kad se radi o problemu,otvori svoj post,a ne da pišeš po svim temama koje su otvorene.

Probaj raditi vježbe mobilnosti za kukove jer postoji vjerojatnost da imaš mali disbalans kukova pa ti noga djeluje veće.

Radi to tjedan,dva ak ne radi javi se nekom kiropraktičaru da ti to pokuša namjestiti.

iver,da,slažem se,kad pitam starog koji su im bili glavni izvori prehrane kaže grah i krumpir,meso rijetko,voće u sezoni...pradjed je doživio 93 godine jeo je manje više ono što ste vi gore naveli,ponekad nije jeo po tri dana jer ih je bilo 13,a hrane nema,a siromašni...ja sam nagnut prema low carb prehrani,ali to manje više jer sam pod utjecajem ovih fitness fanatika i koliko god se želim riješiti svih tih laži fitness industrije to ejde jer je toga toliko puno da su to strahote...

ima jedna studija koja kaže da najzdravije srce ima pleme u Boliviji,71% hrane im dolazi iz UH,15 iz proteina ak se ne varam i ostalo masti. Ne jedu puno zasićenih masti,kad jedu meso jedu ove nemasnije dijelove.

Dnevni prosjek koraka im je 17000 za muskarce,16000 zene uz ostale aktivnosti. A mi bokci tu brojimo 6000,10000 koraka preko pametnih mobitela i još nam je teško.

Ali kako uspjeti održati tijelo zdravim u sustavu koji je predodređen da ne uspijemo? Shvaćate li što želim reći? Imamo poslove koji su totalno anti fizički,ja u srednjoj se nastojim baviti strukom,odnosno automatiziranim alatnim strojevima,programiranjem i robotizacijom i na koji način da ja sad budem aktivan dok 6 sati provedem pred računalom gdje gledam samo brojke,komande,CNC tokarilice i glodalice...i onda zdravo jesti u današnje vrijeme? svatko ima svoje mišljenje,svoju teoriju,sve se poklapa a onda shvatimo da zapravo to i nije bas tako itd... dođeš doma,umoran od posla na kakve nismo adaptirani i onda budi zdrav...najradije bi kupio komad zemlje ispod svoje

sto se mene tice, evo opet malo update-a. Sad sam u nekoj fazi stagnacije. Tezinom ne divljam (vise puno) i ovi cheat-ovi kao sto sam opisivala u prethodnom postu su se ponovili samo par puta. Nazalost, obicno se odulje preko dan-dva, pa je najcesce umjesto cheat day zapravo cheat week. Ali, OK, sto kazu - bilo svo zlo u tome! Na poslovnim putovanjima mislim da sam se vise nego OK postavila i to sam nekako upraksirala. Dorucak u hotelu moze biti i kuhana sunkica, jaja, svjezi sir i salata. Cak i zobene s jogurtom i vocem. Rucak je laganiji, u ducanu kupim sve za salate za rucak i veceru. Bude tu konzervi, bude svega, ali i vjezbanja. Kod poslovnih rucaka i vecera malo se vise okrenem salati i mesu/ribi, ostalo izignoriram i slicno... Tako da kad se podvuce crta - na kraju sam bila vise nego zadovoljna poslovnim putovanjima i uspjela se dobro postaviti i prema sebi i prema kolegama. 

Jos uvijek se nisam uspjela dobro postaviti prema obiteljskim situacijama. I za razliku od poslovnih putovanja, ovi me i dalje uspiju psiholoski unazadit pa onda treba jedno vrijeme nakon sto se vratim u rutinu da se oporavim. Budem jos o tome u nekom drugom postu, kad se priblizi sljedece putovanje doma.

Uglavnom, moj cilj je to jos malo uravnoteziti, tj da imam jacu dozu kalorija ''svakodnevno'', a kraci cheat ili bar rjedji. Sad sam savrseno zadovoljna kilazom (66 kg), te bih voljela jos malo poraditi na "rasporedu" misic - salo. Tako da imam pitanja, puno  S obzirom da vjezbam dosta i najcesce snagu, uglavnom se ticu prehrane. 

1. za mrsavljenje treba deficit, a za masu suficit kalorija. sto sad da ja ciljam od to dvoje, nekakvo cikliranje ili neku brojku? Kako ta faza funkcionira, o tom se najmanje pise. Znaci zenska osoba, 66 kg, sjedilacki posao, 4-5x tjedno trening (HIIT ili snaga), puno hodanja. 

2. dosad sam dosta izbjegavala UH i jela 5-6 malih obroka. Je li to politika koju bi trebala ciljati i dalje ili je sad pametnije promijeniti makrose? Vec sam vratila (osim zobenih koje nisam nikad ni makla) heljdu, smedju rizu i slicno. Cesto jedem i lecu, grah, a ujutro i voce. Kruh/tjesteninu/krumpir ne jedem (osim u cheatu) jer se s njima teze kontroliram, a i iza kad dodje do pada secera. Opcenito, ako nekom nije lijeno moze predloziti i nekakav primjer jelovnika, nemam dobro razvijen osjecaj jedenja u ravnotezi, tj za odrzavanje. Mislim da bi bilo dobro da vidim i jos neku perspektivu osim svoje.

3. Ima li ijedna cura tu? Ovo pitanje vezano je za ciklus i radi se o tom da kad bas zabrijem na to vjezbanje i ne cheat-am, ulijeni mi se ciklus i produlji. Pitala sam internistu i ginekologicu i oboje su mi rekli da nije razlog nesto tipa premale tezine/premalo masnog tkiva. Medjutim nisu mi znali reci sto je ni kako to rjesiti. Zadnji put kad se to dogodilo mi je ciklus trajao 65 dana. U svakom slucaju primijetila sam da je povezano s treninzima/prehranom/stresom ili necim tako, no nisam razvila strategiju. Doktorica mi je rekla da se strpim dok se tijelo privikne ili da uzmem hormonske nadomjestke/pilule, a meni se ni jedno od ta 2 rjesenja ne svidja, jer se sad to vec vuce neko vrijeme i nervira me. Voljela bih napraviti koliko mogu, no ne znam sto. Ako se neka od vas susrela sa slicnim problemom, voljela bih cuti o tom, moze i porukom. 

Imaš na youtubeu njegovih podcastova,milina,čovjek sve potkrepljuje činjenicama i studijama.

https://www.youtube.com/watch?v=o7eIZWKkBq0 jedan njegov po mom mišljenju dosta informativan video. 

Sretno!

oko 2000 kcal dnevnog unosa, od cega cim vise iz proteina. Do te brojke sam dosla kao recimo oko 1400-1500 baznog (66 kg, 25% masti) + malo setnje + par laganih vjezbi tjedno uz sjedilacki posao. UH sam vratila u prehranu, tako da je sad nekakav okvirni omjer makronutrijenata (UH:P:F --> 25:45:30). Seceri su i dalje zanemarena skupina, tako da je vecina UH iz slozenijih skupina, osim ponesto voca ujutro. Vjezbanje nastavljam kao i dosad, to su zbog temperatura laganije aktivnosti koje ukljucuju vjezbe snage (cardio je vrlo smanjen). Na ovaj nacin je manje kalorijske varijacije koja bi bila kombinacijom cheat - deficit, za koju mislim da nemam vise neke ceste potrebe, posebno jer mi je ionako varijacija prevelika. 

Kako bi 'zenski' problem mogao imati veze s leptinom/estrogenom i tice se prvog (folikularnog) dijela ciklusa, pokusat cu tajmirati malo i vise kalorija i UH u prva 2 tjedna, pa smanjiti u druga 2 tjedna, vidjet cemo hoce li me to razmrdati iz hibernacije. Konzumiranjem maintance + jos malo kolicine na ovaj nacin, ako sam dobro skuzila, poticem i rast misica koji je intenzivniji u prva 2 tjedna nego poslje. I pratiti, naravno, za pocetak je li mi racunica valja. Bas me zanima hoce li mi to podignuti i puls u mirovanju, cini mi se da bi moglo.

Moram priznati da je ovo prvi put u zivotu da ''mjerim'' koliko-toliko normalni jelovnik (za odrzavanje). Obicno to radim samo na nekakvim dijetama, a normalno idem po osjecaju (preko normalnog je i bez osjecaja, kao i uzrok svih problema hahaha ). Tako da moram primijetiti da mi je cudno ovako ''puniti'' jelovnik, umjesto micati stvari s njega. Istinabog, vjerujem da se lako na dobro covjek navikne 

Ono radi cega tu pisem, potaknuta time i drugom temom o zenskim hormonima je cinjenica da bih htjela sad daljnje promjene unositi. Zelim regulirati i ove zadnje problematicne nedostatke. Pritom u ovom trenu ne mislim na skidanje masti iz tijela i gradnju misica, koje je uvijek dobra stvar, al nije mi sad u fokusu. Taj se dio ocigledno dogadja i nastavit ce dok jako nesto ne promijenim, i to je good enough for me. Ono sto me muci su jos makrosi, koji su jedan od najrazumnijih pretpostavki zasto mi zenski hormoni ne sljakaju kako treba. Znam da ovdje ima strucnijih ljudi po tom pitanju, a i sama sam procitala dosta, pa bih cijenila misljenja. 

Ja sam sad jela oko UH:P:F --> 25:45:30, u ukupnoj sumi oko 2000-2100 kcal. 

Koliko su te vrijednosti iznad granice belfegora? Što ti je doktor rekao na to?

Jesi uzimala kakav antibiotik? Lijek bilo kakav?

Ne želim se igrati doktora previše, samo ću reći da je to moguće bilo, i nadam se da je, trenutno stanje i da će već sljedeći nalaz biti ok. Osobno sa wheyem nisam nikad imala problema što se tih jetrenih vrijednosti tiče, a već ih jako dugo koristim i obavezno 1 godišnje vadim krv. No opet, različiti smo. 

Mene trenutno više brine situacija sa ciklusom i tvojim stresom. Bit ću dosadna opet s time ali uporna - vjerujem da bi ti jedan normalan unos uh-a popravio stvari. Sa toliko treninga i sa toliko niskim unosom na duže staze... tijelu je to teško održivo, pogotovo našim jadnim izmučenim ženskim tijelima :) A pogledaj proteine...čemu tolike količine....jesi pomislila da ti je toga malo previše za tvoje potrebe? Sve je to ok za neke kratkoročne taktike....ali većina vas na tome živi stalno....dok tijelo ne upali sve alarme.

Prije nego nastavim zaključivati iz magle - možeš li nam dati primjer jelovnika, bar na jedan dan? Ovako iz omjera mogu svašta krivo shvatiti....pogotovo ove uh-e kojih je navodno preko 100g ali se ja pitam čega ;)

 

Inače...i sam stres zna napraviti cijeli kaos, i bez pomoći iz hrane....a pogotovo još kad tijelu uskraćujemo ono što mu treba da bi se s time nosio.

Ovaj psihološki dio je svoja priča...definitivno biš se trebala pozabaviti nekim tehnikama smirivanja i jednostavno prihvatiti sebe takvom kakva jesi i zauzeti se za to što te čini sretnom. Ponekad te to može i udaljiti od nekih ljudi koji to ne prihvaćaju ali neka, bolje i to neko se gaziti radi drugih. Stani malo, uzmi si vremena u danu da odradiš što te ispunjava i nemoj si dozvoliti da odrađuješ stalno ono što ne želiš, nauči reći ne i ostat smirena. Nauči se biti sama sa sobom i ne trebati ničije odobravanje. To oslobađa. I ne budi perfekcionist, i to oslobađa. :) Ljudi poštuju ljude sa stavom. Be strong ;)

Medjutim ciklus nije napredovao jos dugo. Tako da me doktorica stavila na pilulu, a tu su tek pocela s*anja. Osim sto je ciklus i dalje katastrofa ("menga" duga tri tjedna od 4 tjedna ciklusa i slicno), nemam energije, raspolozenje uzas, NAPUHNUTOST AJME MAJKO. U nekom trenu sam nakon x mjeseci frustracije i mijenjanja par vrsta pilula pukla ko kokica. Unatoc dobroj prehrani (inace), pocela sam se utrpavati svim i svacim. Nije to dugo trajalo al su posljedice ostale. Nikad, ali NIKAD se nisam tako zdebljala. Nije uopce stvar u kilama (oko 6-7 kg). Problem je raspored, sto je sve u trbuhu, uzasan je. Na istu kilazu nikad nije bio ovakav. Opcenito, cijela sam 'meka', unatoc vjezbanju samo sam salo skupila i to na svim krivim mjestima. Skupila sam snage, prekinula niz i vratila se discipliniranom zivotu. Medjutim kazaljka nije mrdala. Deficit od oko 500-700 kcal, mjesec i pol. Ne mrda. Ja sam osoba koja zna kako bi trebala mrdati. Probava mi je vec od prije (od posljednje vrste pilula, par mjeseci) ziva katastrofa. Ne idem na WC po 5 dana, unatoc enormnoj kolicini vlakana, a sad i probiotika. Napokon mi je ginicka opet promijenila pilule, po ko zna koji put. Sad sam opet na pocetku nove borbe, s nadom da ce ove imati manje nuspojava. Raspolozenje, sto je najbitnije, je bolje.

Hey belfegora,

uh, nakon svega uhvatit ću se na nešto pozitivniji zadnji dio posta i reći - drago mi je da ide na bolje 

Vjerujem da ti je sve ovo bio mukotrpan proces i svaka čast na strpljivosti i ustrajnosti usprkos svemu. Da, hormoni pričaju svoju priču i ne radi se uvijek o "vađenju na njih" - pitanje je zašto se uopće poremete.

Tvoje tijelo je očito već duži niz godina pod opterećenjem tih oscilacija u kilaži - sam period anoreksije je već bio dovoljan udar na organizam. A što je najgore, jednim dijelom je zahvatio i psihu...pa kad se taj začarani krug zatvori, a dodaju se novi stresovi...eto ti ga na...hormoni eksplodiraju.

Trenutno stanje je posljedica svega toga, posljedica misli i djela iz prošlosti... ali prvenstveno to - prihvati. Stara priča. A onda kreni kreirati nešto novo....ma ne samo prehranom i treninzima, lako za to...

Ono što mene zanima trenutno je - kako ti sad samu sebe doživljavaš, ali ono...iskreno?

Živiš li i dalje u onoj sabotirajućoj okolini?

 

Svi smo 

Znaš kako se kaže - nije do situacija, nego do našeg stava o njima...i tako zbilja i je. Sami lijepimo te etikete po svemu, i to uglavnom prema nekim starim obrascima, a što je najbolje nekad ona loša etiketa zapravo ispadne i dobra kad prođe neko vrijeme :)

Ja se nekako ,a pogotovo zadnje vrijeme s obzirom na svoje životne cirkuse, praksiram jednostavno neke stvari prihvatiti i otpustiti. Prihvatit da je sad tako ali težit boljem. Želit nešto ali i istovremeno otpustit - jer ako ne bude tako, čeka me nešto bolje.

Nekad ide lakše, nekad teže - ali svi smo u istoj kaši, pogotovo kad smo emotivci, pa prihvatim i one crne, bedirajuće dane. Proći će. S druge strane, kad vidim s čime se mnogi drugi ljudi bore...odmah mi sve ovo moje izgleda kao točkica...

Ja volim govoriti o toj psihološkoj strani jer je užasno bitna. Stres jako utječe na tijelo, na svim nivoima. Ja sam ga najviše osjetila kod probave, ali i tlaka koji me konstantno rušio neko vrijeme. Čak sam iz onih emotivnih izjelica prešla u one koji jedva jedu kad ih nešto muči, to još nikad nisam doživila  pa sam spala na nikad nižu kilažu....al se opet unatoč tome fizički osjećam nikad bolje :) Čak sam se s ovom kilažom pred nekih 8 god raspadala...izgubila ciklus, bila konstantno gladna....sad - sve super.

Tako da da....utjecaj je ogroman i zato te i pitam kako se doživljavaš. Način na kojeg ti sebe vidiš puno utječe na cijelu ovu priču oko prehrane i treninga, hormona...ma cijelog tijela. Misli koje misliš, riječi koje si ponavljaš, emocije koje osjetiš dok se promatraš u ogledalo...budi svjesna toga. Ja si i u onim najgorim trenucima nisam prestajala govoriti da biram samo najbolje, da si izgledam dobro, da sam zdrava, da je sve ok....i eto, bar u prehrani nisam brljala unatoč cijeloj situaciji koja bi me nekad davno povukla u tješenje junkom :) Ima tu nešto...

Mir u glavi - mir u tijelu... 

O poslu bi se dalo pričati  Nekad treba procijeniti i kad je stvarno vrijeme za otkaz....i put u slobodu  Jer možemo mi sebe lagati, truditi se, namještavati silom neke dobre vibracije i ide to nekako neko vrijeme, al to ne znači da je to za nas najbolji put. Mnogi se zbog posla i razbole...zar je toga vrijedno?

Ali dok to nekako kotrlja i zbilja osjetimo da nam nije još vrijeme za promjenu..... dok smo već u tome naš stav, odnosno percepcija svega je na prvom mjestu i to apsolutno. I ja imam svojih primjera kada sam samo svojim stavom od nečega što bi nekome bio stres na poslu napravila komediju :) I puno lakše pregrmila neke stvari za koje su mi znali reći - pa ti nisi normalna, kako to možeš trpit? Ha, lijepo, shvatih - kad prestaneš neke stvari uzimati osobno i shvatiš ih kao nečiju frustraciju....život postane ljepši :) I dobra stara introspekcija....čime ja to privlačim, što si govorim, kako se ponašam....nekad priča ipak ima dvije strane.

Kako god, nekad treba skočit u nepoznato, radi vlastitog mira.  Što se promjena tiče - ja sam se u ovih zadnjih par godina naučila riskirati, baciti na glavu pa što bude - iako sam bila totalno kontra osoba od takve. Daj mi rutinu, daj mi "mir", daj mi "sigurnost" ....a što je to....kopanje groba, da oprostiš, puno puta...

Ajme štošta sam shvatila tim rizicima, i jako se mijenjala putem....zadnjih mjesec dana brže nego ikad prije... I što  više riskiram, više živim....ima tu i malo patnje...ali i to je život :) I to me nešto uči....prvenstveno, stvari iz prošlosti ostaviti tamo gdje im je mjesto - u prošlosti.

I mada su to neke stvari za koje se čine da sežu izvan ovog foruma, kad malo bolje pogledaš - jako su povezane sa ovim našim zdravim i fit načinom života. Jer kad najviše brljavimo s time? Kada smo nesretni, kada ne radimo ono osjećamo da bi trebali...

Istina, kad stvari postanu rutina, onda je lakše i to prevazići. Pa sam tako i ja, u tim nekim svojim blue danima, opet ostala pri svome (iako sam manje jela ali mi je opet dobro došlo za fat loss ) jer mi je sve ovo već nešto toliko automatizirano da ni ne razmišljam što ću jesti ili hoću li tugu utapati u junku.....utopim je kako treba, u suzama. Prihvatim situaciju, razmislim o rješenjima, upalim nešto motivirajuće i pozitivno...i idem dalje.

Autodestrukcija samo zove na još više autodestrukcije, što bi drugo i mogla donijeti sa tom negativnom vibrom :) Pa čak su i istraživanja pokalazala da ljudi koji su suosjećajni prema sebi puno bolje napreduju u životu - više riskiraju, održavaju kvalitetnije odnose, skloniji su sve gledati kroz lekcije, ne probleme.....jednostavno hrabrije gaze prema naprijed.

Kritiziranje samih sebe, da li radi prošlosti ili sadašnjosti je katastrofa pristup. Ono što je bilo bilo je - radili smo onako kako smo najbolje znali. Ono što je sada rezultat je tih starih djela i misli. Al krećemo isponova...svaki dan, svaki trenutak....i dobri smo baš takvi kakvi jesmo, iako naravno možemo biti još i bolji :) I tu onda kreće....raj 

Svaka čast tebi što tako uspijevaš, unatoč svemu dizati glavu prema gore, jesti dobro, trenirati, zadržati dobre navike unatoč svemu  Tu se već vidi stav pobjednika, a ako se ponekad spotakneš i padneš - pa hey, kome se to ne dešava? I meni, koja ti sve ovo pišem.......svima ali baš svima.....ljudi smo, dio si cjeline, a ne izolirana jedinka....i to je još jedan način da si olakšaš viđenje svega i postaneš još bolja prema sebi 

Pa naravno. U mom slucaju pobjeci nema smisla. Sam posao volim. Ne volim neke ljude, ni kako me tretiraju. A tretiraju me kako im dopustam. Ono sto je glavni problem je nacin kako reagiram, a to cu ako i odem odnijeti sa sobom. Jer uvijek ce na vertikali biti netko tko vas cijedi ako dopustite. Tako da je pravi nacin nauciti se bolje postaviti, a ostatak ne dopustati u psihu. Zadnje vrijeme pokusavam meditirati. Da otpzustim malo te frustracije. Da oprostim. S druge strane, pokusavam i biti manje naivna i ostrije se postavljati. To je proces sve skupa, al drugog nacina nema.

Gym_girl wrote: Kako god, nekad treba skočit u nepoznato, radi vlastitog mira.  Što se promjena tiče - ja sam se u ovih zadnjih par godina naučila riskirati, baciti na glavu pa što bude - iako sam bila totalno kontra osoba od takve. Daj mi rutinu, daj mi "mir", daj mi "sigurnost" ....a što je to....kopanje groba, da oprostiš, puno puta... Ajme štošta sam shvatila tim rizicima, i jako se mijenjala putem....zadnjih mjesec dana brže nego ikad prije... I što  više riskiram, više živim....ima tu i malo patnje...ali i to je život :) I to me nešto uči....prvenstveno, stvari iz prošlosti ostaviti tamo gdje im je mjesto - u prošlosti.

Ja sam navikla skakati. Svako malo putujem, mijenjam ljude, dolazim u nove situacije. Uvijek zelim nove stvari, novi izricaj, novi nacin. Opcenito sam osoba kojoj je puno teze pridrzavati se rutine nego imati super nove promjene. Zato uporno i kukam za rutinom, za nekim temeljnim uporistima za koje vidim da je vrijeme i koji su mi potrebni. Jer za ispunjenje mislim da je potrebna ravnoteza oboje. Kao sto je i najlogicnije. 

Sto se rutina tice... S vremenom sam naucila da me upravo vjezbanje cesto izvuce, ulevelira me. Prije je slicnu ulogu imalo kad je sve oko mene uredno. S mojim suprugom je to nemoguce. Sto ne mozes promijeniti, pomiris se s tim, pa se i ja eto pomirila i odustala perfekcionisticki trudit oko tog. Ali samo vjezbanje mi nije dovoljno, jos mi nesto fali za bolju psihu. To jos trazim. Iako je zgodno pripremanje i organiziranje obroka unaprijed (sto radim) te u praksi dosta pomaze, to nema isti psiholoski efekt. Naime, dok sam dobro - drzim se tog plana obroka no kad je stvarno kriza necu uzet brokulu iz frizera samo zato jer je tamo. Ali ako sam vjezbala ili pospremila, to je realno da ce me vratit ''na pravi put''. 

Gym_girl wrote: I mada su to neke stvari za koje se čine da sežu izvan ovog foruma, kad malo bolje pogledaš - jako su povezane sa ovim našim zdravim i fit načinom života. Jer kad najviše brljavimo s time? Kada smo nesretni, kada ne radimo ono osjećamo da bi trebali... Istina, kad stvari postanu rutina, onda je lakše i to prevazići. Pa sam tako i ja, u tim nekim svojim blue danima, opet ostala pri svome (iako sam manje jela ali mi je opet dobro došlo za fat loss ) jer mi je sve ovo već nešto toliko automatizirano da ni ne razmišljam što ću jesti ili hoću li tugu utapati u junku.....utopim je kako treba, u suzama. Prihvatim situaciju, razmislim o rješenjima, upalim nešto motivirajuće i pozitivno...i idem dalje.  Autodestrukcija samo zove na još više autodestrukcije, što bi drugo i mogla donijeti sa tom negativnom vibrom :) Pa čak su i istraživanja pokalazala da ljudi koji su suosjećajni prema sebi puno bolje napreduju u životu - više riskiraju, održavaju kvalitetnije odnose, skloniji su sve gledati kroz lekcije, ne probleme.....jednostavno hrabrije gaze prema naprijed.

Mislim da je za zdrav (a time i fit) zivot opcenito potreban sveobuhvatan pristup. Jer inace ne ide. I tako nam je svima. To je upravo ovo sto sam gore pisala. Neke automatizirane radnje su dosta zgodne (imati gotov obrok), neke cak i psihicki pomazu (npr vjezbanje). E sad, meni ocito fali jos nesto tipa te suze. One mi ''ne idu'', a nisam nasla jos zgodnu alternativu. Kao sto sam spomenula, ovaj tjedan pokusavam meditaciju. Iako mislim da ce mi ona brzo dosaditi,  nedostaje mi nesto vise u tom smjeru - neki ispusni ventil s kojim ne mozes toliko pretjerati da ti opet kortizol probije plafon :D I neki smisleniji sustav nagradjivanja mi nije jos skroz razvijen. Doduse to je teze kad si opcenito loseg raspolozenja. Teze se icem razveseliti. Ali nije da ne pokusavam. Nedavno sam se pocastila setom promjenjivih utega, racunajuci kad ne uspijevam gubiti kilazu mozda uspijem barem raditi na misicnoj masi. Sad sam si kupila onu Omron vagu, jer je sigurno bolja investicija od jednotjednog utapanja u junku a kosta isto. Mislila sam u shopping dok su popusti ali cipela imam, a s velicinom odjece nisam zadovoljna i ne zelim biti. Doc ce i to opet jednom na red.

Gym_girl wrote: Kritiziranje samih sebe, da li radi prošlosti ili sadašnjosti je katastrofa pristup. Ono što je bilo bilo je - radili smo onako kako smo najbolje znali. Ono što je sada rezultat je tih starih djela i misli. Al krećemo isponova...svaki dan, svaki trenutak....i dobri smo baš takvi kakvi jesmo, iako naravno možemo biti još i bolji :) I tu onda kreće....raj  Svaka čast tebi što tako uspijevaš, unatoč svemu dizati glavu prema gore, jesti dobro, trenirati, zadržati dobre navike unatoč svemu  Tu se već vidi stav pobjednika, a ako se ponekad spotakneš i padneš - pa hey, kome se to ne dešava? I meni, koja ti sve ovo pišem.......svima ali baš svima.....ljudi smo, dio si cjeline, a ne izolirana jedinka....i to je još jedan način da si olakšaš viđenje svega i postaneš još bolja prema sebi

Ma naravno, i ja si to ponavljam, svi pogrijesimo. Bitno se podic, otrest i nastaviti. Iako bi bilo bolje da se rjedje dogadja. Povremeno se i sama pohvalim sebi, kako s ovoliko frustracije i hormonalnih divljaluka i dalje sam relativno pod kontrolom. ne idealno, ali i dalje su ostale dobre navike, i idem naprijed. Mogla sam i poslat sve kvragu. A nisam. I necu. Ali lijepo je to cuti i od drugih, tako da hvala 

Suvišno je nešto dodati, to je to 

I da, načini nedopuštanja u psihu su raznoliki, pa osim meditacije (koja nekome sjedne, a nekome ne) možemo štošta upotrijebiti kako bi otresli taj feeling. Ja sam tip od vizualizacija i rada na nekim tehnikama tipa zahvalnosti ili čistog podizanja dobrih osjećaja s onim što volim raditi - bila to muzika, ili pisanje, ili čitanje....možda neka duža šetnja....instant ti bude bolje 

To ti pišem i vezano za ovo ispod što si pisala, da tražiš nešto osim treninga, organizacije obroka i pospremanja da te nekako drži na pravoj putanji. Imaš li kakve hobije? Ja sam se masu puta znala osjećati kao sh*t i onda došla tu ili otvorila mail, vidjela neku lijepu porukicu i ono - meaning of life  Odmah promijeniš energiju....

Da ne spominjem neke dobre pjesme, ili neku dobru knjigu....

Tako je sa svim ostalim stvarima koje nekako volimo raditi toliko da izgubimo pojam o vremenu kad to radimo. Imaš li tako nešto? 

A osim toga, naravno taj stav i neko dublje razumijevanje - što bi moglo tu osobu mučiti da se tako ponaša. Nekad je teško znam, dođe ti da stolicom gađaš  Ali kad se nekako tako namijestiš, više suosjećajno nego napadački, kao da se i ti ljudi smekšaju, kad ti promijeniš osjećaj prema njima. Isprobano 

belfegora wrote:  Naime, dok sam dobro - drzim se tog plana obroka no kad je stvarno kriza necu uzet brokulu iz frizera samo zato jer je tamo.

Hmmm paa pusti brokulu, uzmi nešto tebi finije, a opet prema zdravijem?  Tu malo razmisli što biš mogla držati u hladnjaku za takve situacije, da te može malo smiriti, a da je ipak u nekoj zelenoj zoni 

Imaš li kakvu ideju?

Evo ja sam, iako volim svo povrće, veliki fan kelja  To bi zbilja mogla jesti i da sam u najvećoj krizi, baš me lijepo smiri. Uvijek ima nešto bolje od nečega, pa možda vrijedi malo razmisliti kako si olakšati cijelu stvar, a opet biti u nekoj ravnoteži.

Da sad ne quotam sve, sviđa mi se kako sveukupno razmišljaš  I vidim jako puno pozitive i volje u tvojim riječima, a ovo malo što "posrneš" je čista normala i oko toga se ne biš trebala kritizirati nikada, samo se shvatiti i prihvatiti i tražiti rješenja  Svi smo u istom kotlu, netko posrne vamo netko tamo u bilo kojem području ali kad znamo kako dignuti glavu i imamo podršku oko sebe, nema problema.

Super za utege i vagu  Korak po korak, ja vjerujem da s ovim stavom možeš sve. I nadam se da će ova tura lijekova zbilja biti ovako dobra kako izgleda sad!

Kako si jela danas? Ako imaš volje podijeliti s nama 

Osoba sam koja je najvjerojatnije promijenila vise hobija nego itko koga znam. Pisala sam poeziju, to je dugo ''palilo'', cak sam i knjigu izdala. Ali sad me ne oslobadja. Kad sam u nekim boljim fazama uspjeva mi odrzavat slikanjem, ali i to sam nedavno opet probala i trenutno me ne ispunjava. Prije sam kad sam bila nervozna izradjivala nakit, trebala sam raditi nesto s rukama. Sad mi to ne pase. Citam, koliko god mogu. Opustam se s muzem, makar doslovno gledali glupe serije na TV-u. Pokusavam ga natjerati da cesce prosetamo. Ma ne bi stalo u x postova sve sto meni padne na pamet. Sad mi je vec neko vrijeme fora instagram profil, tamo smisljam obroke i deserte, gledam tudje. Kad sam bolje volje pijem kave s frendicama i (naravno) razgovaram.  Samo nesto mi u cijelom tom nedostaje kao emotivni ispusni ventil. Ovo sto sad spominjem i tragam je dio moj cjelozivotnog procesa. Volim isprobavanje novih stvari i prirodno onda se svega tu nadje. S obzirom na visak nakupljene frustracije nadam se da ce meditacija pomoc za neki reset. Nakon tog ce mi (poznavajuci sebe) vjerojatno dosaditi :D Ovaj tjedan pomaze, a od sljedeceg cu prerazmotriti. 

Gym_girl wrote:   A osim toga, naravno taj stav i neko dublje razumijevanje - što bi moglo tu osobu mučiti da se tako ponaša. Nekad je teško znam, dođe ti da stolicom gađaš  Ali kad se nekako tako namijestiš, više suosjećajno nego napadački, kao da se i ti ljudi smekšaju, kad ti promijeniš osjećaj prema njima. Isprobano

Da, to je to sto pokusavam napraviti, na neki nacin emotivno opustiti tu nakupljenu frustraciju. Ne jer mislim da oni to zasluzuju nego jer ja to zasluzujem. I jer ovo nakupljanje negativne energije ionako ne funkcionira.

Gym_girl wrote:   belfegora wrote:  Naime, dok sam dobro - drzim se tog plana obroka no kad je stvarno kriza necu uzet brokulu iz frizera samo zato jer je tamo.  Hmmm paa pusti brokulu, uzmi nešto tebi finije, a opet prema zdravijem?  Tu malo razmisli što biš mogla držati u hladnjaku za takve situacije, da te može malo smiriti, a da je ipak u nekoj zelenoj zoni  Imaš li kakvu ideju? Evo ja sam, iako volim svo povrće, veliki fan kelja  To bi zbilja mogla jesti i da sam u najvećoj krizi, baš me lijepo smiri. Uvijek ima nešto bolje od nečega, pa možda vrijedi malo razmisliti kako si olakšati cijelu stvar, a opet biti u nekoj ravnoteži.

Ma nisam se tu dovoljno dobro izrazila. Inace smatram da dosta zdravo i ukusno jedem i uvijek ima poprilicno siroka paleta "dobrih" izbora. Pocevsi od ukusnih i zdravih konkretnih rucaka, proteinskih palacinki, sladoleda koje sam vec i usavrsila, voca koje volim, orasastih, tamne cokolade... 

Stvar je da kad sam sklona autodestrukciji, cinjenica da je zdrava hrana pri ruci me ne izvuce. Uzmem ja malo tamne cokolade. Na prosjecan dan (i vecinu losih dana) mi to bude sasvim dosta i idem dalje. Medjutim kad se aktivira neki od mojih emotivnih okidaca (sto nije cesto, veci problem je sto onda zna potrajati) brzo naginjem necemu destruktivnom. E destruktivno po defaultu i jest onda ono sto nije na tom popisu dobrih navika. Tad bi ja otisla i na kraj svijeta da pojedem par 300g cokoladi koje su u realnost cesto i manje ukusne od onog sto sam imala doma a bilo je puno zdravije. Vjezbanje me puno bolje resetira, smanji taj destruktivni dio, makne taj poriv od najukusnijeg zdravog sadrzaja.. Nijedna zdrava hrana to nikad nije uspjela. Nije to samo po sebi problem, nemam ja problem s tim da mi zdrava hrana nije itekako ukusna. Samo treba rjesavati onaj dio koji je zapravo manje uopce vezan za hranu - taj psiholoski dio. Bar sam jedan nacin nasla koji najcesce pali i ulevelira me. Sad ih moram naci jos i ispunjavati si zivot tim stvarima koje nisu hrana. 

Gym_girl wrote:   Da sad ne quotam sve, sviđa mi se kako sveukupno razmišljaš  I vidim jako puno pozitive i volje u tvojim riječima, a ovo malo što "posrneš" je čista normala i oko toga se ne biš trebala kritizirati nikada, samo se shvatiti i prihvatiti i tražiti rješenja  Svi smo u istom kotlu, netko posrne vamo netko tamo u bilo kojem području ali kad znamo kako dignuti glavu i imamo podršku oko sebe, nema problema. Super za utege i vagu  Korak po korak, ja vjerujem da s ovim stavom možeš sve. I nadam se da će ova tura lijekova zbilja biti ovako dobra kako izgleda sad!

Hvala!

Gym_girl wrote:   Kako si jela danas? Ako imaš volje podijeliti s nama

ovo ce ici u odvojeni post jer je dugo :) evo odmah cu nalijepiti ispod primjer moje prehrane. 

Pa zapravo je moj dnevni jelovnik dosta organiziran. Kalorijske vrijednosti pisem kako bi ipak bio dojam o kolicini jer inace subjektivna procjena moze dosta varirati. Kako sam zimus koristila MyFitness pal a jelovnik je dosta usporedim, zaista mislim da imam osjecaj kolko cega ima. Uglavnom, kkad se ne izbacim iz tracnica nekako ovako izgleda moj dnevni raspored:

Dorucak: 

Zimi je to doma proteinska palacinka od zobenih, bjelanjaka, wheya, malo orasastih, premazano ili nekim maslacem od orasastih, ili nekim mixom voce-jogurt, ovisno o kojoj sam kalorijskoj fazi (najcesce je bilo odrzavnaje pa bi bila ta kaloricnija varijanta).  Nakon tog bi medjuobrok bio ili neka vocka ili zrnati sa sjemenkama. 

Sad ljeti mi malo drugacije izgleda pocetak dana pa je palacinka izletila van i dorucak je zrnati sir sa zobenima (zlica-dvije) plus malo nekih orasastih/sjemenja. Tako je bilo i jucer. Medjuobrok - vocka. (oko 350 kcal)

Rucak: 

Tu ima cijala paleta varijanti unaprijed pripremljenih obroka. To je uvijek neki iizvor proteina npr piletina na naglo, plus povrce. Najcesce ima i ponesto skrobnih UH iako manjina. Masti bude koliko mi treba da skuham, ponekad samo malo slanine za okus. Nikad ne pretjerujem no ako je bas 'suho' dodam jos sjemenki/orasastih. Radi se o kombinaciji oko 400-500 kcal (zimus sam brojala da procijenim bolje). To je npr: piletina/cvjetaca kuhano u maku sa malo quinoe (jucerasnji primjer). Ili puretina - kiseli kupus. Ili teletina - poriluk/patlidjan/gljive. Ili Piletina u curryju sa cvjetacom i lecom (to cu sutra kuhat). Ili puretina plus integralna tjestenina i blitva kuhana na biljnom vrhnju. Pikantni bakalar s quinoom i cvjetacom. Losos i prokulice.To su samo neki od mojih drazih primjera.  

Medjuobrok - PWM: proteinski sladoled, skoro svaki dan. Ovo mi je jedan od drazih djelova. Inace je svjezi sir+biljno mlijeko+whey+dodaci za okus( nekad voce, avokado, kokos, nekad orasasti, kakao, maca, rogac itd, ovisi kako koji dan). Sad kako sam na cut-u (a ovo je znalo premasiti i 600-700 kcal), sad je malo skromniji pa je manje sira i orasastih, i za konzistenciju koristim psyllium. Slobodna procjena da je ovo nekakvih 400ak-500 kcal sada. Iako povremeno se s ovim bez griznje savjesti i pocastim u obilnijoj varijanti, najcesce nakon jaceg treninga. 

Vecera: pred spavanje velika salata od svjezeg povrca plus unaprijed pripremljeno meso (oko 150 g). Najcesce je to piletina (na malo masti npr sa malo gljiva ili quinoe ili kurkume ili sezama itd). Ovo zacinim mjesavinom jogurta i npr soja sosa plus manja saka nekih orasastih ili sjemenki. (300-400 kcal, ovisno koliko se zanesem s orasastima)

Ako mi je neka kriza pored ovog uzmem kockuicu dvije tamne cokolade i malo orasastih ili tako neceg. Eventualno neku vocku. Uz to popijem jos kava u danu, neke su s malo mlijeka, bez secera. U prosjeku bih rekla da to moze max do 300ak kcal dnevno.  

Od ovog jelovnika malo i nimalo ne odstupam, npr zadnjih gotovo 2 mjeseca nije uopce bilo odstupanja. Radi se o tom da mi ne pada na pamet ovo dalje smanjivati, tako onda ne bih htjela ni zivjeti dugorocno. Mislim da bi zdrav organizam od oko 70+ kg koliko sad imam ovo trebao moc provariti i potrositi u danu i da bi trebalo zapravo i povecavati. Nisam aktivna kroz dan ali zato se trudim bar malo prosetati plus makar pola sata neki trening (najcesce vise), do pet puta tjedno. Zato me i nervira sto sam disciplinirana, a sve nesto zapelo. 

Prije sam imala jos 2 dodatna obroka u danu, tu palacinku koja je bila dosta bogata i jos sendvic od proteinskog kruha (npr losos ili sunka s maslacem od kikirikija ili avokado), puno bogatiji taj popodnevni medjuobrok i cheat svaki drugi vikend nedjelju pa sam odrzavala bez problema manju kilazu. 

Tako da samo kratki update. Uglavnom, cini mi se zaista da je ova terapija malo bolja. Ili cinjenica da je ljeto manje stresno razdoblje. Cini mi se da imam vise energije. Cini mi se da su se i crijeva malo aktivirala, nisam primjetila 5-dnevne zatvore otkad sam presla na ove tablete. Nije svaki dan ali je svakako cesce nego je bilo... 

Naravno, ja sam isto misljenja da je za zdrav zivot potreban cjeloukupan pristup a ne samo ono sto je na tanjuru/u teretani. Ja imam svojih standardnih okidaca, neke sam definirala a neke cak i ne. Dosada je isto na popisu, kad sam demotivirana i nemam kreativnog inputa (nesto sto bi mene isprovociralo da se bavim necim, bilo da nesto dobro ide na poslu, ili neki od onih hobija) moze se dogodit da puknem.

Posjet doma kod moje majke sam iskomentirala vec uzduz i popreko. To definitivno ne utjece dobro na mene. Nemam problema skoro s nikim nigdje al s njom se tesko mogu izboriti. 

Znaju me muciti faze iscrpljenosti i stresa. To cak volim i dobro podnosim, ima taj adrenalinski dio koji mi se svidja. Naravno da ima svoju cijenu pa se svako toliko dogodi da nakon takve faze se ''pocastim''. Sto OK, i treba. Samo treba i stat.

Kod mene je stvar bas u tom. Sto kad krenem - ne znam stati. Ovo su sve neki trigeri i oni variraju po godinama, nekad je to tuga, nekad dosada, frustracija, nekad nagrada, nekad neka prigoda, nekad mamurluk. No vecina samo znaci da bih samo trebala bit malo opreznija (osim ovog s mamom sto je dublji problem i odvojena tema. Srecom rijetko idem doma). Uvijek kazem da taj 1 dan i nije pretjerano bitan, tad cak i gustam, uzivam u okusu hrane. Meni je bitan onaj drugi dan, tad se nekako uljuljam, izdeprimiram, ubacim u taj autodestruktivni tvrdoglavi mod, ako imam prigodu povucem da me slucajno netko ne bi omeo u tom. To je bas vlastito unistenje. Ko da kaze mozak ''e vidis da mozes to, koga briga da je to tako stalno, ajd se sad malo unisti i tuguj. Srecom je tog sve manje sto imam opcenito sredjeniji zivot i ispunjenije rutine, izgradjenije dobre i zdravije alternative. No dio kojeg trebam generalno prekidati je taj drugi dan. Srecom nije se vec 2 mjeseca nijednom opet dogodio. 

edit: e da, nisam napisala kako izgleda: pa tako da odem u ducan pokupujem sve nezdravo i slatko cega se mogu docepati. Pricamo naravno o poprilicnim kolicinama (ono kad nosis vrecice a ne jednu porciju cipsa). I onda pred tv i navali dok se sve ne rjesi sa zaliha. Ako slucajno stane jos onda nazovem dostavu da ne idem ni do ducana.

Inace, naravno da jesam se priupitala. Otud i zakljucak da po savjesti cak mislim da su te povremene eskapade OK. Dok su 1-obrocne ili 1-dnevne to je cak i pozitivno u fazi kad nisam na cut-u, jer mi drzi OCD na mjestu da ne idem u drugu krajnost. Zakljucila sam da tu ima najvise smisla praviti rez - izmedju 1. i 2. dana.

E sad, kad je to u tijeku, isto sam si postavljala ta pitanja. Znaci nakon sto 1 dan pretjeram, budim se drugo jutro i odlucim da je to to, nema vise. Dugo sam i tu radila pogresku da to znaci ''danas gladujem'', pa sam to preoblikovala u ''danas se vracam svojoj rutini''. Prije je bilo osudjeno na propast, onda npr se u pola dana predomislim i uzmem cokolade od kolegice koja svaki dan nju nudi ionako, jer eto, sto ima veze. Pa odem u ducan po cips. I onda u krug. 

Sad ponekad cak i uspijem. Ono sto kod mene treba promijeniti je moja reakcija. Jer ne radi se o okidacima koje cu u zivotu moci/trebati zaobilaziti. Svatko je nekad sretan jer nesto slavi pa nesto jede tamo, nekad izadje vani pa sutra malo i glavica boli, nekad isfrustriran. Ja trebam dalje razvijat mehanizam da to jednom povremeno (cheat meal ili day) nije cheat week ako ne i month. I sad, dosad sam napredovala s time. Sad se vratim uobicajenom dorucku i ako je ikako moguce da se natjeram da nesto odem vjezbati. Onda sam opet na puno sigurnijem terenu. 

Ako je taj drugi dan ''lijeni dan'' onda stvar ide puno teze. E sad, postoje neki trikovi. Npr., pokusavam to uklopiti u zivot tako da si i ne ''pustim'' cheat meal ili day ako nemam nesto u planu sto znam da ce me motivirati da prekinem zderati. I to se pokazalo dobrom taktikom. Npr lani na godisnjem smo imali vec dogovorenu neku sitnu utrku odmah po povratku. Znala sam da ako se raspojasam da cu umrijet na njoj i to je upalilo. Sad npr imam proslavu mature pa si mantram sto cu obuc i odolijevam unatoc frustraciji sto kile stoje. Nisam rob izgleda /kazem ja sebi i lazem LOL/ ali stoji. Ili kad znam da cemo na more/bazen. lani sam si cak u nekom opasnom razdoblju rezervirala bazene, bas zato da mi motivacijski stoji. 

Konkretni odgovori na ova pitanja iz faze kad se dogadja:

1. Ja uvijek imam tu potrebu, eto bas sad je hocu i zadovoljit. hocu milku oreo. 

2. Pospano i uljuljano. Pa sta?

3. Ovo je milijunsko pitanje. Za pocetak cu opet naglasiti da je ta emocija da napravim nesto kontra sebe, cista autodestruktivnost sa ciljem da si nastetis. To je nesto sto bi ja usporedjivala s onim ljudima sto se rezu. Ne znam kako se oni maknu od svoje autodestrukcije. Mislim da je to na nekoj podsvjesnoj razini to zamjeranje sebi sto sam vec pretjerala, pa se besmisleno ''kaznjavam'' s daljnjim pretjerivanjem. Sad svaki put radim i na tome da si pokusam ''oprostiti'' (znam da nema sta al eto podsvijest mozda ne zna). Tuga/frustracija/sreca i te emocije koje su bile okidac su u ovom trenu vec gotove, njih nemam sta rjesavat. U medjuvremenu sam se sigurno povukla, odspavala, mozda i popricala s nekim. Problem je ova moja emocija koja se razvije u medjuvremenu, negdje na pola puta gdje vrag na ramenu kaze ajd mozes jos i danas, a andjeo kaze bjezi glavom bez obzira, znas gdje to vodi. E nju ponekad uspijem rjesiti vjezbanjem. Tj. uvijek uspijem AKO se natjeram da vjezbam, smanji se taj autodestruktivni poriv.  Ali treba mi jos sigurnosnih mehanizama. Jer eto dogodi se da moras mirovati/bolestan si/zaista ne stignes (ovdje pricamo o par dana, ne cjelozivotnom izgovoru). 

Uz to, ono sto sam u prosloj turi odrzavanja kilaze ''vjezbala'' je i da si namjerno i ciljano ubacujem jace obroke koje su na granici s cheatom kad ''radim na masi''. Iskreno rijetko sam dovoljno jaka za to psihicko poigravanje, no kad jesam zelim to iskoristiti da se bolje nosim s okidacem te autodestrukcije. U mojoj razini fizicke spreme su to realno u smislu fitness-a (rad na masi i slicno) do neke mjere gluposti. No ono sto je puno bitnije je psihicki kako ukljucujem takve obroke bez da se raskalasim. Ono, da pojedem umjereno na poslovnoj veceri stvari koje inace mozda i izbjegavam, zakljucno s kolacem i onda odem doma bez dodatne vrecice svega i svaceg. Pokusavam si reci (i napraviti): ovo cu sutra razvijati u misic. Nije uvijek upalilo ali puno sam napredovala u tom ubijanju mog 'sve ili nista' pristupa. 

E sad u nekom trenu cu se vratiti na temu moje mame, ali ima jos vremena za to, to je posebna kategorija. O tom budem prije nego budem isla kuci-

Da, da, iz milijun i jednog razloga eto dogodio se razdor izmedju svjesnog mozga koji ''sve zna'' i podsvjesti koja se donekle vti u krug. I tako ja i dalje meditiram zadnje vrijeme i biram pozitivno. Biram sebe i trazim raznorazne vodjene meditacije na netu. Nista novo pametno naravno nisam cula tamo, ali na taj nacin ponovno ucim sebe stvari koje u nekoj dubini ocito ne isprocesuiram do kraja. I onda neka tamo tetka kaze ''zamislite da vam vas izvor frustracije pokuca na vrata, bla bla.. sto bi vase najbolje ja uradilo?'' i to tako. Jer smatram da je i to vjezba, ona koju sam zaboravila uvrstiti. 

Gym_girl wrote:   Kao prvo - nisi sama u tome. Ljudi se bore sa svakakvim stvarima, osjećajima, mislima, uvjerenjima...svi smo u istoj kaši. Prvo to prihvati - sve je to normala. Odmah lakše dišeš... :) E sad...iako je to normala, mora li to značit da mora i ostat tako? :) Ima puno načina da si olakšamo život... A jedan od najvećih je osjećaj ljubavi i prihvaćanja samih sebe. Kako kažnjavati nekoga koga voliš? To je nekako puno teže....

Ovo je jedno od tih stvari na koje meditiram. Zamislis da nisi ti ti, vec da je to netko drugi. Sto bi razmisljao za tog nekog drugog i kako bi se dalje ponasao? Sto bi mu savjetovao?

Gym_girl wrote:   Trening je odličan motivator, ali pozitivne emocije u vezi sebe (pa i drugih) su još bolji. Jer je to nešto što je uvijek uz nas, bili umorni ili ne, u kakvom god stanju bili - imamo izbor osjećati se dobro. Najprije misliti dobro, onda se od tih misli osjećati dobro, a onda i početi vibrirati drugačije..

Da, to je to. Pokusavam cim cesce BIRATI da se osjecam pozitivno. Jer imam osjecaj da sam malo to zaboravila, koliko god banalno zvucalo.

Gym_girl wrote:   Kad to krene onda se i situacije spontano čiste...odjednom nemaš potrebu za milkom oreo jer - kako ti to koristi? Ok, imaš ju tu i tamo, kao što i ja tu i tamo smažem sladoled ili pizzu iz nekog gušta, no nakon što smažem ja na to zaboravim jer me sve ovo ostalo što jedem čini sretnom, zadovoljnom...onakvom kakva želim biti. Problem je u riječi uvijek...ostavi se te riječi, osim u onome što te čini sretnom. "Uvijek imam potrebu za milkom oreo." To je tvoje uvjerenje...i tako će u vijek i ostati - ako ga ne promijeniš ;)

Ma joj, zapravo je suprotno. Ja rijetko imam potrebu. Zapravo, potreba se razmase tek kad se vec podruzimo dan dva. A dotad nisam imala potrebu za Milkom, nego nesto sasvim deseto. Recimo bila na svadbi, popila i jela, pa imala sutra mamurna dostupnih kolaca itd. Zato i kazem, ja ne trebam se izboriti s tom potrebom, ona je pod kontrolom. Ona zaustavna se zna razmahati. No svaki put je i to bolje i bolje, sto i svjedoci moja aktivnost ovdje vec par godina... :) 

Gym_girl wrote:   Fokus...makni fokus sa te svoje situacije, zaboravi to, ostavi u prošlosti. Ti očito više nisi ta osoba, tvoj život više ne izgleda isto. Ne traži rješenja za te situacije kad dođu, zašto bi uopće morale doć? Zašto ih dozivaš, zašto ih očekuješ? Pusti ih s vragom, ne misli na njih, ne traži rješenja, ne očekuj ih....

Ali zato jer ove situacije o kojima sad pricam HOCE doc. Jer i trebaju doci. Sasvim su normalne i dio zivota, i trebaju biti. Npr kad odes na putovanje i ne mozes sve kontrolirati. Kad odem doma i mama mi ne da pristupiti kuhinji. Kad odes u goste. Kad imas poslovnu veceru. Sve su to situacije gdje si i zelim moci dopustiti ponesto. No nakon tog se zelim vratiti svom filmu. Mislim da je ''kvaka'' upravo u ravnotezi izmedju to dvoje. Nije to proslost. To je ono sto sad ucim. Moja proslost je bila ili-ili i bila je potpuno krivi pristup koji je slabo rezultata davao. Sad pokusavam percipirati cim bolje tu ravnotezu. Da ako vjezbam cijelu godinu - mogui se necim pocastiti. No to isto tako znaci da cu nakon tog nastaviti gdje sam stala i jos snaznije trenirati, napredovati, biti sretnija. A ne otici u Konzum i kupiti sve cokolade na akciji. I bit ce proslost ovo zadnje. No nije, jer jos nisam skroz ravnodusna prema toj ideji. Za to treba jos vjezbe i vremena. Mozda vec sljedeci put bude skroz OK, ja cu sigurno pokusati da bude. Ali vrtim se malo u krug tipkajuci, ovo je nesto sto ima veze s onom krivnjom, podsvjesti na kojoj radim i mislim da smo se zapravo super razumjele oko te tematike 

Gym_girl wrote:   očekuj da jedeš dobro, da se osjećaš super, da tražiš sve bolje i bolje kombinacije zdravih obroka i da toliko uživaš u njima, da toliku potrebu imaš da baš njih jedeš....toliko da zaboraviš na sve ovo ostalo "smeće".... to smeće ostat će na svojoj vibraciji koju ti više nećeš dostizati.... ;) Fokus, fokus, fokus....

Ovo i ocekujem od sebe. I znam da to mogu. I idem prema tome :)

Ta meditacija isto pomaze. Vjezbam svakodnevne situacije koje provociraju frustracije kod mene, da ih pretvorim u nesto pozitivnije. Pokusavam kortizol drzati pod kontrolom. Cini mi se da se malo to smanjilo, manje 'ujedam' sve oko sebe :D Cak se napokon opet malo i druzim s ljudima, to sam malo izbjegavala jer nisam imala ni snage ni volje. 

Znam da ovo sve zvuci super i jest. Samo isto tako cu napomenuti da nije ni blizu gotovo. Jer ova zadnja faza - majko mila, tek sad vidim kolko nisam slicila na sebe. 

Na kraju, ono najvaznije - od srca hvala na podrsci! 

Nije nam lako, ha cure 

Znam, borila sam se s tim i ...izborila. I identične rečenice sam slušala gooodinama i još ih tu i tamo znam čut samo sam na neke "dobronamjerne" ljude kojih su ih izgovorili toliko puta zarežala da me više ni ne pitaju  Pogotovo na poslu. Ekipa marenda skupa šta god već, ja tamanim svoje ili trenutno ne jedem ništa jer ni ne mogu po ovoj sunjari  I da, još uvijek dobivam komentare od nekih (pogotovo šefa) na to ali...don't care. Ako me netko radi toga ne prihvati, ni ne treba, jer ja s takvom osobom ni nemam šta previše :) Tko ne zna poštovat tuđe izbore, za njega me živo zaboli što misli o meni.....ima ljudi s kojima bih rađe provodila vrijeme.

E sad, lakše je sa šefom nego s mamom 

belfegora, jesi kad sjela s mamom i na lijep način popričala što je tebi bitno i u kojim situacijama se osjećaš dobro/loše, rekla joj da biš zbilja bila sretna kad bi ti dopustila da jedeš ono što voliš ili da radiš ono što ti se radi....jesi kad imala neki takav razgovor?

Da, tvoja povijest sa hranom je zasigurno imala utjecaj na ovo njeno tentanje sad da jedeš, vjerojatno je ostao neki podsvjesni strah da si još uvijek radiš štetu. Ali opet - nije opravdanje. Jer kako si i sama rekla - to je prošlost. Treba te gledati kakva si sada. I ako te zbilja voli, truditi se da uvažava ono što ti voliš i što te čini sretnom. Na kraju krajeva, to i je jedna od definicija ljubavi, ako se ljubav uopće definirati može :) ....da sebe ostavimo po strani i ubacimo se u kožu druge osobe, zapitamo se što ju čini sretnom - i pustimo ju da to radi. Pa i da pogriješi, so what - naučit će na svojoj pogrešci. Tu treba kod ljudi graditi razumijevanje...

Mislim da je komunikacija tu ključna. Mirnim tonom objasniti cijelu stvar...."mama, mene čini sretnom to i to, ovo tvoje me čini nesretnom....zar to želiš?" I ako ona opet krene s tim ali, ali, ali....ti opet " jesam ti rekla da me to čini nesretnom, znači ne radiš to radi mene, nego kontra mene" ....i ako opet i opet i opet i opet tako nastavi.....ja bih rekla - ok mama, sad te puštam da malo razmisliš, a ja idem....

Naravno, uz sve to bitno je i kako se osjećaš, kakve emocije prema njoj nosiš ( da se nekako oslobodiš svih negativnih emocija, nervoze itd) i da zbilja u tom razgovoru krećeš iz pozicije ljubavi....možda onda i u njoj pokreneš da osjeti što je za tebe sad najbolje, a ne da misli da je to to njeno... :)

Ja bih dala svoj primjer ali davno je to bilo. Koliko se sjećam, samo sam sa nekih 18 god. preuzila kuhanje na sebe. Moja draga pokojna baka isto tako je htjela da me učini sretnom sa svojim ručkovima, croasanima, sendvičima....totalno dobre namjere, jer sam uvijek bila dijete koje je voljelo jesti, a pogotovo ono što je ona skuhala ili mi kupila. I bolilo ju je strašno što sam puno toga njenog počela izbacivati (poslije mi je bilo žao jer je masa toga bilo nepotrebno izbacivanje) ali se na kraju morala pomiriti s tim, kao i mama. Da ja želim to što želim, da to želim jer imam neki osjećaj da će tako biti dobro i šta sad...pusti....ali bilo je navlačenja...dok nisu ONE odustale, ne ja 

Opet...na kraju cijele priče....bitno je i znati dobro uspostavit neke granice. Jer puno puno puta zabrijavamo oko neke hrane bezveze. Ja godinama nisam jela sarme jer nisam mogla odredit koliko točno ima tu svega  Glupost.... ili bilo koje takvo jelo koji za taj jedan put - neće značiti apsolutno ništa. Pojedeš, drugi obrok ideš po svom i točka. Ok, to je jedan obrok, kad se to protegne na  7 dana kontriranja sebi onda to postane drugi problem....onda je to pitanje definiranja vlastitih želja, vrijednosti i stava. Ja želim to i to i pomiri se s tim. Jer to je ljubav. Tko to ne kuži, a što mu reći....osim...razmisli pa se vidimo 

Komunikacija.....prije svega...

Nema ako, kreneš pa vidiš putem  Nekad druga strana nije baš na početku spremna poslušati ali tu je onda bitan i naš pristup. I osjećaj i način na koji ćemo pristupiti temi. A bome je bitno i razumijevanje i te druge strane - zašto ne želi poslušati, kakva iskustva/uvjerenja/misli ta osoba vuče sa sobom da je tako tvrda? Treba tu manevrirati malo...možda čak ni ne uspjeti prvi, drugi, treći put....a možda će baš četvrti upalit? 

Ako već uđemo u raspravu sa očekivanjem da druga strana nije spremna slušati - onda će tako i biti, zacementirali smo se na početku. Nekad jedna osoba uspije ono što ih 1000 prije ne uspije. Nikad ne znaš što nekome može kliknuti u nekom trenutku. Ako šutiš - neće kliknuti ništa :)

Promijeniš sebe da ne ispališ na živce. I budeš uporan.

Evo ja se nisam makla, ja se ni sad sa 33 god nisam još makla  I isto sam prošla kroz svađe, suze, uvjeravanja, pomalo i ruganja i svašta nešto....pa? Tjerala sam po svom, uporno, sigurno u sebe.....malo pomalo, otpori su pali i Martina je kuhala sebi, a baka i mama sebi. I svi sretni. Jer su vidjeli da ne ide drukčije - ili ćemo se klat ili ćemo se volit.

A da se teror nastavio vjerojatno bi se odselila još sa 20 :) Kad imaš dovoljno dobar razlog nađeš i dovoljno dobar način....

Nikad nitko drugi nije kriv za ništa....

Ili kompletno zauzmi svoj stav i odradi onako kako ti želiš ili nađi neku sredinu (npr. par dana s njom, par bez). U svakom slučaju, nedaj se cijela predati njoj i njenim zamislima o tome kako bi tvoj odmor trebao izgledati jer ti to ne služi na dobro, a time ćeš joj samo dati dopuštenje da to radi i dalje.

1. Najvazniji je dio koliko i zasto ja njoj uopce dopustam. Jel dio mene i dalje nesiguran i samo trazi izgovor i ispriku da se vrati na staro (@justanyone - tnx)? Ocigledno. Jer inace me nista njeno ne bi moglo poljuljati. Tako da trebam ovih par dana osnaziti svoju samosvijest. Pohvaliti sama sebi i prisjetiti se koliko sam napredovala i gdje me to dovelo. Ovo je MOJ problem, ne njen. Trebam imat escape plan za trenutke ako se i poljuljam. Nosim utege doma i aparat za sladoled. Oni me podsjecaju i postali su maskota ovog sto sam JA. I ponavljat si i dalje, meditirati: ja sam odrasla zdrava i odgovorna osoba cija misljenja o sebi su najvaznija. Ostalo je sve projekcija. 

2. Toliko se opterecujem tim pustim tudjim ocekivanjima i kako ih izbjeci da sam zaboravila sta ja uopce zelim? Da nema nikog i da se samo mene pita - kako bi uopce izgledao moj idealan odmor? TO trebam staviti na papir kao cilj. I onda prvo vidjeti sta je s kim kompatibilno, sto se zapravo poklapa a sto ne. Zelim npr popit koju pivicu sa starom ekipom. Negdje izaci jednu vecer plesat (i da - nacvrcana, ne sjecam se kad sam zadnji put).  Zelim otic kod svoje bake na rucak i izgrliti je, sto god da je skuhala! Zelim nekud svrljat s muzem i ici se kupati i suncati. Zelim popiti kavu doma sa svojim roditeljima. Zelim citati knjigu. Zelim nastaviti vjezbati s tezinama, taman sam nasla gdje mi je biceps a kad ga vidim sam sretna hahaha. Sve sto zelim staviti na papir kao SVOJ plan odmora. 

3. Vjezbat reci NE. Necu to. Hoces kuhat? Evo ti bunt recepata pa kuhaj sto te veseli od njih. Ako neces ja cu. ISto sto sam i dosad govorila ali snaznije. Neces? Necu ni ja to jesti. Ne cini me sretnom. Necu kolac. Necu kolac. Necu kolac. Ne jer ga ne smijem. Nego jer me zaboli patka i necu. 

4. Kako bi ipak i njoj bilo lakse, trebala bih pronaci nacine kako da mi poboljsamo odnos. Ti recepti mogu pomoci, no treba nam poveznica koja nam je objema zajednicka i nijednu ne frustrira. Npr osim sto smo obje control freakovi, sto i izaziva ovu situaciju, obje smo kreativne. Trebam smisliti nesto da joj predlozim da radimo skupa. Npr da izradimo grebalicu za macku. Ili nesto tog tipa, da se ona osjeca korisno i ukljuceno u moj zivot jer stvarno mislim da je to ono sto ona zeli. 

5. Mislim da bi neki cilj po povratku s godisnjeg bio dobar kompas da se ne izgubim s puta. Ali nisam jos smislila sto bi to moglo biti jer mora bit dovoljno dobro da me motivira. 

BTW eto sto malo meditacije covjeku radi. 

Zanimljiva druga perspektiva Erich, tako to i je često - nešto s čim se mi borimo nekome drugome fali 

U svakom slučaju, ono što je zajedničko ovim situacijama je neko generalno nerazumijevanje i neuvažavanje potreba druge strane, iz razno raznih razloga. S jedne strane mogu to razumijeti, ne samo radi ljubavi naših najbližih koja je neupitna i koju svi tu razumijemo, nego i iz njihovih nesposobnosti da budu samodostatni, pa da time umanje ili čak totalno odbace pokušaje kontrole drugih da bi se osjećali dobro. Kad mi sami sebi znamo ispuniti potrebe, ne trebaju nam drugi toliko služiti.

Pa tako mene zanima koja je tu zapravo temeljna potreba belfegorine mame  Ljubav i briga su očigledno tu, one i potiču takvo ponašanje, ali što je tu još prisutno što stvara takvu, na neki način ovisnost o tebi belfegora? Ne znam kako drukčije opisati tu potrebu da ti budeš tu uz nju po cijele dane, jedeš što ona skuha i jede, da bude dio svega što radiš.....sve se to dešava kad smo na neki način toliko vezani uz neku osobu da ju želimo uz sebe stalno. Lijepo je i to osjetiti ali se opet moći odvojiti i raditi ono što nas čini sretnim, a što ne ovisi o toj drugoj osobi. Inače smo u gabuli, kad naša očekivanja ostanu nezadovoljena, a voljena osoba nas na neki način odbaci.

Nesigurnost, samoća, osjećaj manje vrijednosti kad nema nekoga oko nas, strah da ne ostanemo sami, potreba da nekog usrećimo da bi mi bili sretni (jer je onaj krajnji temelj svega što radimo uvijek da se mi osjećamo dobro, let's face it)....itd....sve to vodi do ovisnosti, pretjerane vezanosti. I ako na sve to krenemo napadom - osoba postaje još više od svega toga....i krug je sve veći i veći.

Zato i kažem, komunikacija...ali do dubina. Ne površinski, ne ono "Ja želim to i to, kako to ne shvačaš". Ne, to često stvori još veći otpor. Nešto radi blokadu, emocije su zeznuta stvar. Rekla bih da joj užasno fališ pa želi svaki trenutak provesti s tobom, ali nije tako, kažeš da je to radila i prije nego si otišla....

Treba nekako doći do pravog razloga zašto to radi, sigurna sam da nije loša osoba. Na kraju krajeva, mama je, jedna je i sigurno ti je dala masu toga pozitivnog u životu.

Da, cilj je pronaći mir u sebi neovisno o drugima, ali treba i probati shvatiti tuđe postupke. Tako olakšamo život svima....

Za mene hrana nije gorivo, nikad ju nisam ni shvaćala tako, ni nakon 100 takvih pročitanih izjava, quotova i ostalih fitness mantri. Ako sam to negdje nekad i napisala, vjerojatno je to bio samo jedan trenutak u kojem me sve to ošamutilo na kratko  Za mene je hrana bitan dio našeg življenja, jedan od užitaka u životu. Misleći da si samo tankam gorivo dok jedem umanjujem si jedan gušt, i kad jedem sama, a pogotovo kad jedem s drugima. Ja to nekako drukčije doživljavam. Tako i mnogi drugi gledaju na to, oni koji nas "guše" svojim tentanjem da jedemo "njihovo". I nisu potpuno u krivu. Baš danas kažem svojoj mami " Ajme, zamisli ti koliko sam ja bakinih sarmi i punjenih paprika prekočila u životu jer sam se bojala da ne dobijem gram više". Bake više nema, a ja bi ubila za bar još jednu porciju. Preskočila sam ih 100.

Mislim da moramo držat svoj stav ali i biti svjesni šire slike. Kad se sad sjetim svega onoga za što sam mislila da bi mi štetilo formi....smiješno :) Ne kažem o cjelodnevnom prežderavanju, mislim na 1-2 obroka. Da, danas i ja potpuno čvrsto kažem da nešto neću ako mi se ne jede, ali to je druga priča. Jedno je bojati se hrane, a željeti ju, a drugo je imati onaj stav: mogu to pojesti ali mi ne treba. E, tu je sloboda. 

Belfegora, shvati ovu cijelu situaciju s tvojom mamom kao neki dobar pokazetelj tvog duhovnog napretka :) pa za početak budi zahvalna na tome, uz sve ono na čemu si zahvalna njoj (jer toga sigurno ima puno). To će već promjeniti energiju cijele priče. Kad u nešto ulaziš s negativnim emocijama, očekivanjima lošeg i nervozom - to i dobiješ na kraju.

Ja sam uvjerena da ti, samo sa svoje strane, možeš napraviti puno - tako da se i ona počne nekako mijenjati. Nađi što više toga u danu što će te veseliti raditi, što manje misli o svemu tome i ....pokušaj naći taj dublji razlog zašto to radi, ja sam sigurna da ga ima.

I dodala bi - griznju savjest jer je sa sestrom cijelu godinu i dosta joj pomaze, a ja sam tu 1-2x godisnje na par dana, a ostalo su povrmeni telefonski razgovori. Ona je uvijek htjela sudjelovati u mom zivotu (kao i u sestrinom). Medjutim, ja sam oduvijek bila ono svojeglavo dijete tvrdih misljenja koje ide u kontru ako treba. Tako da joj na neki nacin nikad to nisam dopustala. Zapravo, do te mjere ja to danas dopustam samo donekle mom suprugu.

@gymka - da, necu sad o gorivu ili ne, ali radi se o djelovima koje odbijam jer mi se ne jedu, jer mi se ne sudjeluje na tim obrocima. To nije onda pocastiti se. To je trovati se bespotrebno, jer nije na korist ni njoj ni meni. Ali da, sve je bitno u MOJOJ glavi. Tako da sam puno meditirala, razmisljala zadnjih dana. I jest, ovo mora bit test mog duhovnog napretka. Moram samoj sebi pojasniti granicu do cega mi je vise/manje stalo (radilo se o hrani ili utrosenom vremenu). Moram samoj sebi osvjestiti koliko sam napredovala kao osoba koja zaista ZNA SEBE bolje nego me oni znaju. Trebam vjerovati vise sebi i svojim procjenama. I sto je to jace, to sve ostalo ima manji utjecaj na mene, neovisno kako se ona ponasala. Znaci trebam odluciti sto zelim i onda to provesti bez raznoraznih samozavaranja. Da mi bude lakse, stavila sam na papir kako bih ja zaista zeljela da mi izgleda odmor: kako ustajati, trositi dane, koga vidjeti itd. Pa cemo mamu uklapati u to, a ne obrnuto. Mislim da je to zasad najbolje za obje. Bit ce vremena i za nju.

Tko zna, mozda s vremenom i ona najde poneku zdraviju varijantu uz mene. Ili ne, njen izbor. Sve jasnije mi je koliko se fiksiram na to sto zelim izbjeci da kvari ono sto zelim dozivjet i napokon micem fokus s onog sto ne zelim na ono sto zelim. Ionako nece se nitko odreci mene jer ih nesto nisam poslusala, to su ljudi koji me vole. Ali simultano osjecam odgovornost da im na neke druge nacine onda pokazem da mi jesu u zivotu bitni. Oni vide to kroz hranu, ali ima sigurno i drugih nacina. Tako da idem testirati svoje teorije.

@Erich, da, bas sam neki dan razmisljala o necem slicnom, kako smo svi razliciti i razlicito percipiramo. Bas je fora zapravo procitati jednu ovakvu perspektivu. Ima li nacina da se nadje kompromis izmedju oboje koji ja ne vidim? Jer iako ne vidim u potpunosti rjesenje, radi se o ljudima koji se vole i tu se isplati truditi jer sam sigurna da moze i treba se to vrijeme moci provoditi na sveopce zadovoljstvo. Da nakon toga budemo ispunjeni a ne isfrustrurani 

To, to, to.... 

Sad s takvim feelingom i stavom odi na GO i uživaj 

Evo ljudi moji, prosao godisnji  a ja prezivjela. Zasad, kako stvari stoje, bez vece stete. Posto sam nadugo i nasiroko pricala o odnosu s mamom, kojeg mislim da treba mijenjati, posvetit cu pokoji komentar jos tome.

Ja svoju mamu volim i mislim da je ona u mnogo stvari super. Ali nekad jednostavno, kao i sve mame, ne zna bolje. Jer vise ne poznaje mene dovoljno dobro pa ni ne zna kako mi pristupiti. To je misao kojom sam se vodila cijelo vrijeme doma. Pristupila sam tvrdo sa stavom, bez kompromisa u smislu jela. Ali pokusavala sam to napraviti cim blaze (nije bas uvijek uspjevalo, al je bolje nego je bilo). Dala sam joj bunt recepata koje bih htjela isprobati, instruirala je za kako meni napraviti rucak, neke ''njihove'' stvari  blago modificirala da odgovaraju meni (npr tjesteninu zamijenila konjac tjesteninom i sl, a jela isti umak) i svakom joj prigodom pokusavala cim mirnijim stavom i pricom oko ostalih stvari pokazati - da uvidi da sam JA zadovoljna ovako. Da mi nista ne nedostaje. E sad, to dok ona uvidi u potpunosti ce trebati jos puno vremena. Ali je efekt puno bolji nego je bio dosad.

Prvi kamen spoticanja bio je cim sam dosla, doduse, gdje je ''zbog mene'' napravila kolac koji je zdrav po njenim kriterijima. TO znaci da su rafinirani mueslli u tijestu, a u kremi je jedna zlica secera manje nego inace. E sad, ne bi meni nista bilo od njega (uz cinjenicu da mi nije nista finiji od mojih, dapace). Ali to je bio treb gdje je trebalo se izboriti. I reko - ne mama. Nisi ga napravila za mene, jer da jesi bi me pitala sta sam ja htjela. Donijela sam ti 30 recepata i ovo nije nijedan od njih. Hvala, ali necu a ti od srca uzivaj i lijepo ga pojedite. Ja cu svoj proteinski sladoled koji mi je drazi.

Nakon toga me trazila da joj modificiram neki njen recept za tortu od palacinka. OK, dalo bi se. AL reko - hellou, pa to su palacinke od bijelog brasna, mlijeka, pecene na maslacu, a krema je tuceni slatki rafinirani slag. Moze li nesto s blizom polaznom tockom?

Tek iz treceg pokusaja je zaista se potrudila i napravila mi kolac po jednom od recepata koje sam donijela. I bio je super. I cijelog sam ga (u par dana) pojela, uz puno pohvala kuharici.

Uz to, napravila sam i njoj sladoled da proba.Na kraju, trebat ce jos neko vrijeme da se ona navikne. Ali zaista vjerujem sto se hrane tice da je ovo pravi pristup. Da se manje svadjamo i medjusobno si poboljsavamo zivote a ne da budemo jedna drugoj izvor frustracija.

Posto hrana nije nista bez ostatka, samo cu napomenuti da sam i pokusavala cim vise pricati s njima. Trenirala sam malo kod kuce (unatoc blagim cudjenjima sviju ahahahaha, al to me manje dira). Sve sam si dane organizirala po vlastitom gustu pa sam dosta i plivala i opustala se. Posjetila frendove/frendice.

Kad sam se vratila sam okrecila stan i sve dovela u red, sad idem na poslovni put. A za dva tjedna sluzbeno otvaram sezonu 2018/2019 gdje si moram opet odrediti sto je sljedeci korak kojeg zelim ostvariti ove godine :) Sad mi je kilaza skoro pa normalna, tako da ce biti vjerojatno rad na raznoraznim izvedbama i misicnoj masi :) I - prije svega - daljnjem jacanju psihe!

Evo ljudi moji, i dalje ovo sve stoji. Gledano unazad zadovoljna sam svojim ponasanjem. I zaista vidim korake unaprijed, sad su neporecivi. Ovaj tjedan se nakon duuugo lagano vracam u svoju rutinu i aktualan je ovaj zadnji odlomak.

Jacanje psihe je zadatak broj jedan. Iako vise se ne cini toliko tesko. Zadnjih dana bas i nisam stizala ali i dalje planiram nastaviti meditirati, vjezbati zahvalnost, raditi na medjuljudskim odnosima i jacati ljubav prema drugima i sebi. Ovo i jest valjda najbitniji korak za jednu emotivnu prejedalicu poput mene.

Dosla sam do faze da sam bila savrseno u stanju pojesti polucheat (nazovimo to kucnim junkom sa milijardu kalorija koje inace izbjegavam) a da iza toga odem leci i sutra nastavim gdje sam stala. Sljedeci put je korak neki kolac u slasticarni ili red cokolade - ali ne tamne nego Milke s kikirikijem :D I da to nije neki drastican dogadjaj, nego - idemo dalje. Opcenito sam iznimno zadovoljna jelovnikom. Jedem po osjecaju najcesce, nema nekog brojanja, forsiranja i slicno. Kako imam rutinu, ne varira to nesto ekstremno, ali nije ni iskljucivo ni pretjerano ograniceno, jer vise nema ni potrebe da bude. Cak se igram sad s masnijim, ugljikohidratnijim kombinacijama, istrazujem pomalo..

Radim na gornjem dijelu tijela, ubacila sma puno vise utega i slicno. Upisala sam drugu teretanu s grupnim treninzima jer sam pocela stagnirati u starom klubu i to isprobavam ovaj tjedan. Ponesto sklekova sad cak i mogu :)

Pa cemo vidjeti kako ide dalje. CIlj za ovu godinu mi je do kraja razviti taj zdraviji pristup zivotu i hrani. Sto se vjezbanja tice, uglavnom jos samo zgibovi nedostaju od stvari koje sam htjela nauciti. Pa je cilj do ljeta pokoji zgib :D

No, svejedno treba se do kraja izboriti s ''duhovima proslosti'' :) Doduse, to je ono sto nas cini normalnim ljudima, da se stalno razvijamo i idemo naprijed :)

U fazi sam kad isprobavam nove grupe za vjezbanje, trcanje i teretanu. Ponekad imam osjecaj da malo bauljam kroz nepoznato, al vidim stvarno da sve to skupa ide nekud. Moram doduse priznati da kako sam prosli vikend zaruzila vani nakon dugo i ovaj tjedan se vratila na posao nakon dugo, da mi je ovaj tjedan bas malo naporan. Jucer sam npr mislila originalno otici na trening al sam odustala jer sam bila premorena. Budem doduse danas iako jos nemam pojma sta bi danas radila, vec sam dosta ruku i nogu ovaj tjedan pa vjerojatno core il trcanje na traci. 

Uz to, kad god nemam rutinu - imam raznorazne cravinge, tako i sad. Srecom, vecinom ih drzim pod kontrolom kloneci se junka. Tek povremeno nesto ekstra kaloricno a zdravo maznem kao da sutra ne postoji, to mi je OK.