Nije tema vezana za fitness, ali mislim da zbog današnjeg načina života svako može pronaći nešto korisno u ovoj temi o kojoj se jako malo govori.

Pa da krenemo

Ja imam 19 godina i živim sa roditeljima i mlađim bratom. Završio sam srednju školu i upisao fakultet. Od malih nogu sam izložen stresu sa svih strana. Roditelji, društvo, škola. Primjer, nikad nisam mogao spavati koliko sam htio, zbog oca koji je ratno dijete i ima traume od rata. Što bi se u narodu reklo, otišao na živcima, a ima i elemente agresivnosti u sebi, i možete zamisliti kako je zivjeti s njim kad se te dvije osobine spoje.

Moje ozbiljne stresne situacije počinju onda kada sam prisustvovao svađi oca i majke, tačnije rečeno, otac je agresivan i ljut pa je galamio na mamu, a ona morala šutjeti i slušati. Ovo sam prvi put doživio sa 10 godina. Te se situacije ponavljale iznova i iznova od tad. Ja, tad već dijete, sam se bojao i nisam smio ništa niti uraditi niti reći, pa sam sve to gutao u sebe i trpio. Nisam nikad bio socijalan mnogo i nisam imao društva, pa nisam te svoje probleme imao nikom ni ispričati, pa sam sve to skupljao u sebe. Zatim sam imao stresne situacije zbog škole, takođe sa ocem. Većinom sam bio odličan učenik, ali kao i svakom, nekad se potkrala neka trojka ili četvorka. Ja to ocu nisam smio priznavati jer sam ga se bojao. Ali nažalost, on to na roditeljskim sastancima sazna, i ljut dođe kući i galami na mene. I to sam kupio u sebe. Zatim sam bio uvijek u deficitu svog identiteta, družio sam se s nekim samo eto da nisam sam, čak po cijenu da skroz promijenim ponašanje samo da bi se dopao toj nekoj xy osobi. 

Ali da se vratim na moj glavni izvor stresa. Nas 4, mama, otac, brat i ja živimo zajedno. Moji roditelji posjeduju farmu krava na kojoj svi radimo. Tačnije skoro svi. I pošto je poprilično velika farma, tu ima mnoooogo posla od ranog proljeća do kasne jeseni. Otac slab na živcima, svaka i najsitnija greška završi galamom i psovanjem. Otkako smo ja i brat ojačali, skoro sav posao otac je prepustio nama, jer mi nikad nismo smjeli reći da ne možemo to sve stići ili moći uraditi. I tako svaki dan, sedmicu, mjesec, godinu. Vrijeme je prolazilo, moje mentalno zdravlje se sve više pogoršavalo, zbog gutanja svog tog stresa. Znate i sami, kad u balon upuhujete zrak, on će izdržati do jednom, kad neće više zraka moći primiti u sebe, i on će puknuti. I ja sam bio na istom tom putu da puknem od tolikog nakupljanja stresa. 

U međuvremenu, svađa roditelja je prerasla u to da je moj otac u više puta nasrnuo na moju mamu da je tuče. Ali tad niotkud smo ja i brat smogli snage da je odbranimo da je ne dira. Na svu sreću nije je nikad ni taknuo. Sa tim je i posao i prihodi počeli slabiti i opadati. Pošto mi je mama vjerski nastrojena, i mene i brata je od malih nogu učila vjeri, i danas smo i mi vjerski nastrojeni, zahvaljujući njoj.  Ali otac mnogo psuje ono najteže, osnovne vjerske stubove, glavne stvari u vjeri. I to je, po meni, razlog smanjenja tog napretka u poslu, i uopšte napretka.

Eh sad, mnogi se vjerovatno pitate, koja je poenta svega ovog? Poenta svega ovog je način na koji sam se ja izborio sa tim svim kroz šta sam prolazio.

A to su, vjerovali ili ne, ni manje ni više-nego životinje. Počeo sam "razgovarati" sa psima i mačkama. Da, dobro ste pročitali. Njima sam pričao šta me sve muči. Ishod toga je što sam shvatio da su me te životinje znale bolje saslušati nego neko od moje rodbine ili prijatelja kad se požalim na neki sitni problem. I niko me ne može ubijediti da su životinje bezosjećajne, da ne znaju, i izjave slične ovima. Na svojoj koži sam osjetio promjenu raspoloženja te životinje kad pred njom zaplačem. Životinje su upravo te koje su me izvukle iz situacija gdje sam čak pomišljao na samoubistvo, iako sam znao da je to Bog nama zabranio. Zahvaljujući njima, riješio sam se stresnih situacija, počeo napredovati u školi, kod kuće, počeo sam sticati svoje ja u društvu. 

Zašto sam sve ovo ispričao? Zato što sam svjestan da ovo nisu nimalo bezazlene situacije, jer sam to prošao. Vjerovatno(daj Bože da ne) će se neko pronaći u ovim mojim rečenicama jer je možda u sličnoj situaciji kao ja. Ako imam pravo, poručio bih tim osobama nešto kratko. Pronađite svoj način na koji eliminirate stres iz sebe, moj način su bile životinje, možda će još neko eliminaciju stresa pronaći u životinjama, neko u npr treniranju nekog sporta, šetnji, i sl. Znajte da će i te stresne situacije proći. Nijedna svijeća ne može gorjeti do jutra, a tako ni problemi neće trajati dovijeka. Ako mislite da ste se našli u bezizlaznoj situaciji(kao ja mnogo puta), nije tako. Uvijek postoji izlaz, samo što nekad nismo u stanju pronaći taj izlaz, pa lutamo po labirintu problema misleći da smo zatvoreni.

Toliko od mene za ovu temu, volio bih kad bi se vas što više uključilo u ovu temu, da se izjasnite, podijelite neko svoje iskustvo, možda neko nekom pomogne. 

Pozdravljam vas sve