Emocionalno prejedanje

fitnessmogul, probaj možda i otici doktoru da ti provjeri štitnjacu, cula sam da se i zbog toga dosta mršavi

kristina19 wrote: Wednesday, hvala ti. Ja mislim da vjerojatno ima problem, ima ih i više. No, hajd, kad sam vec sve rekla, pa mogu i ovo reci javno. Moj problem s anoreksijom je zapoceo kada mi je tata završio u zatvoru (a on je inace jedna iznimno predobra osoba koju volim najviše na svijetu), to je bio šok za sve nas. I na neki nacin moguce je da sam i sebe kažnjavala zbog toga, tu mi se pocela i javljati misao kako sam debela, kako sam užasna, ovakva onakva. Pocela sam mrziti sebe i sve oko sebe, i pitala se zašto se meni uvijek sranja dogadjaju, svi imaju normalan život osim mene. I sad da se još malo vratimo u povijest svega, dakle, upisah tu prokletu gimnaziju, gdje sam upoznala to neko ''loše'' društvo i pala razred, zatim me starci ispišu i upišu u privatnu školu koja nije za ništa, al et tek toliko da sam završila nešto. I takodjer ove godine, moje cijelo društvo je otišlo na fakultet, ostadoh sama, bez škole, buducnosti, ambicija... I to me užasno deprimira, što ce svi koje sam znala i koji su cak možda i ''gluplji'' od mene, završiti nešto, a ja ništa. I opet da se malo vratimo u sadašnje vrijeme, ok, tata se vratio nedavno, krenula sam normalno jesti i samo najednom mi se desilo da se pocnem pretrpavati hranom, i u pocetku mi se to svidjelo i bilo mi super, no kasnije je sve gore i gore, a danas je to postalo opsesija. I sada ponovno imam grižnju savjesti jer idem iz jedne krajnosti u drugu, prvo ne jedem, pa se prežderavam. I pitam se dokle više, pa dokle? Kada cu ja više uciniti nešto dobro sa svojim životom, pronaci neki cilj i držati se njega, kada cu se poceti boriti? Da, najlakše je jesti u suzama pred tv s hrpom sendvica i cokolade i misliti kako ce mi život od sutra biti savršen... Eto, mislim da sam sad iznjela sve svoje emocije na vidjelo, i dodje mi da zaplacem od muke što je to tako. Sada ce neki reci da mi vjerojatno treba psihic, vrlo moguce, no ne mogu svoje starce više uznemiravati i govoriti im kako ponovno imam problem, što sam im priuštila u ovom svom životu, to je užasavajuce, i neizmjerno sam im zahvalna što me još uvijek vole i što su bili uz mene. Nekako mi je sve to lakše priznati i reci ovdje na forumu.

Edited by Wednesday - 26 Listopad 2013 at 17:30

kristina19 wrote: ma neceš umrijeti, što ti je. samo probaj jesti što raznovrsnije i konkretnije obroke, sendvice, tjestenine.. a malo manje slatkog...al i nemoj se previše zamarati s time, uživaj dok možeš...vjerujem da ce ti kile kad tad krenuti gore

eXpertise wrote: "Ali kako zavoljeti sebe kad na ulici vidiš npr neku savršeno gradjenu curu koja nikad nije morala biti na dijeti niti vježbati, a ti si se ubijala sa svim tim i opet nisi mogla imati takvo tijelo, to je malo deprimirajuce." daj ajde nemoj zafrkavati, kao da si ti jedina koja se tako osjeca   bas to bi ti trebala bit motivacija da krenes jos jace

Slažem se! Nije deprimirajuce vidjeti curu koja super izgleda, nego deprimira istina s kojim se treba suociti.
A to je da ja ne izgledam onako kako bi željela.
I da,ta istina boli.
Ali ako nešto jako želiš( u ovom slucaju izgledati dobro) moramo sebi postavit pitanje: "a zaašto želim izgledati dobro? kome želim izgledati dobro?"

A odgovor na to pitanje bi trebao biti- sebi želim izgledati dobro!
Ne zbog drugih,ne zato da mi se drugi divi.
Ponekad je teško podignit glavu i proc ulicom, znam jer sam imala mnogo problema s narušenim samopouzdanjem.
Ali,kad si najslabiji tada si najjaci.
Treba hrabrosti da se uzdigneš iz nekog svog "jada".
Ali,ako želimo biti zadovoljni sobom to je prvi korak.
Za sve se treba potruditi, a to znaci i odrec se nekih stvari. Uvesti neke promjene.
Ali treba imati odgovor na ono pitanje- zašto? A taj odgovor treba naci svatko za sebe.
Bit je samo u tome da damo puni i potpuni smisao svemu što radimo,uvijek i svugdje.
I nikada ne dopustiti da nas tudje ambicije i uspjesi cine nesretnima.
Mi imamo svoj poseban put i trebali bi uživati dok hodimo njime.
Samo hrabro!

Wednesday wrote: kristina19 wrote: Wednesday, hvala ti. Ja mislim da vjerojatno ima problem, ima ih i više. No, hajd, kad sam vec sve rekla, pa mogu i ovo reci javno. Moj problem s anoreksijom je zapoceo kada mi je tata završio u zatvoru (a on je inace jedna iznimno predobra osoba koju volim najviše na svijetu), to je bio šok za sve nas. I na neki nacin moguce je da sam i sebe kažnjavala zbog toga, tu mi se pocela i javljati misao kako sam debela, kako sam užasna, ovakva onakva. Pocela sam mrziti sebe i sve oko sebe, i pitala se zašto se meni uvijek sranja dogadjaju, svi imaju normalan život osim mene. I sad da se još malo vratimo u povijest svega, dakle, upisah tu prokletu gimnaziju, gdje sam upoznala to neko ''loše'' društvo i pala razred, zatim me starci ispišu i upišu u privatnu školu koja nije za ništa, al et tek toliko da sam završila nešto. I takodjer ove godine, moje cijelo društvo je otišlo na fakultet, ostadoh sama, bez škole, buducnosti, ambicija... I to me užasno deprimira, što ce svi koje sam znala i koji su cak možda i ''gluplji'' od mene, završiti nešto, a ja ništa. I opet da se malo vratimo u sadašnje vrijeme, ok, tata se vratio nedavno, krenula sam normalno jesti i samo najednom mi se desilo da se pocnem pretrpavati hranom, i u pocetku mi se to svidjelo i bilo mi super, no kasnije je sve gore i gore, a danas je to postalo opsesija. I sada ponovno imam grižnju savjesti jer idem iz jedne krajnosti u drugu, prvo ne jedem, pa se prežderavam. I pitam se dokle više, pa dokle? Kada cu ja više uciniti nešto dobro sa svojim životom, pronaci neki cilj i držati se njega, kada cu se poceti boriti? Da, najlakše je jesti u suzama pred tv s hrpom sendvica i cokolade i misliti kako ce mi život od sutra biti savršen... Eto, mislim da sam sad iznjela sve svoje emocije na vidjelo, i dodje mi da zaplacem od muke što je to tako. Sada ce neki reci da mi vjerojatno treba psihic, vrlo moguce, no ne mogu svoje starce više uznemiravati i govoriti im kako ponovno imam problem, što sam im priuštila u ovom svom životu, to je užasavajuce, i neizmjerno sam im zahvalna što me još uvijek vole i što su bili uz mene. Nekako mi je sve to lakše priznati i reci ovdje na forumu. U redu. Rijetko kad dodje do stanja slicnog tvom iz cistog mira, zato sam i pitala. Ovdje si anonimna i nema problema oko iznošenja cinjenica, pošto one vrlo utjecu na tebe i na problem koji si prezentirala.  Situacija nije jednostavna, život voli pripremiti jedan dobar obrok pizdarija na koje ne možeš utjecati, a onda i sam pocneš izazivati iste zbog toga što nisi svjestan koliko su postojece same po sebi teške. Na stvari poput ove što se dogodila u vezi tvog oca ne možeš utjecati, na izbacivanje iz škole si mogla, ali nisi. U redu. Što je bilo, bilo je. Nema smisla osudjivati, postavljati pitanja poput "što bi bilo kad bi bilo?", žaljenja i slicnog. Na prošlost ne možeš utjecati, ona je takva kakva je i to je zapecacena prica, medjutim, na sadašnjost i, još bolje, buducnost itekako možeš. To shvacaš i nemoj nikada zaboraviti. Ništa nije izgubljeno i na vecinu stvari i situacija oko sebe možeš utjecati - na neke teže, na neke lakše - ali cinjenica je da možeš, samo trebaš željeti. Dovoljno jako željeti.  Nisi ništa, nema veze što su drugi na faksu, a ti nisi. Opet - to je gotova stvar, sada trebaš poceti raditi planove koji se odnose na situaciju u kojoj se trenutno nalaziš i koji ce je poboljšati ili - uciniti lakše probavljivom. Sve to lako zvuci, ali teško je poceti - je l'? E pa nije. Imam i ja sjebanu pricu iza sebe (bitno je napomenuti iza), dijelom mi još utjece na život, ali odbijam na to gledati kao problem, vec na nešto što mi je pomoglo da si sredim život, koliko god neugodno bilo.  Ne treba ti psihijatar, vecina ih nema pojma, trebaš sjesti za stol, razmisliti, odluciti, krenuti, postici i održati postignuto. Opet zvuci jednostavno, dakako - nije, ali je moguce, a to je jedino bitno.  Kažeš: "Kada cu ja više uciniti nešto dobro sa svojim životom, pronaci neki cilj i držati se njega, kada cu se poceti boriti? Da, najlakše je jesti u suzama pred tv s hrpom sendvica i cokolade i misliti kako ce mi život od sutra biti savršen... " Kad shvatiš koliko ti je to potrebno, a za to ne trebaš mnogo vremena, samo se potrudi. Razmisli - želiš li biti ona koja ce se diviti drugima ili ona kojoj ce se diviti drugi? Želiš li se cijelo vrijeme žaliti? Ili s osmijehom na licu pogledati rezultat i reci "Vrijedilo je."? Sve je na tebi, mlada si, ima jedan odvratan, ali istinit kliše - cijeli je život pred tobom, ima milijardu stvari koje još moraš napraviti, stotine milijardi udisaja, treptaja, osmijeha - nemoj da ovo zadnje bude kiselo. :) Što se druge recenice iz citiranog tice - da, lako je, ali ne donosi plodove. Ako tog trenutka kad ti to padne na pamet, baciš sendvice i cokoladu, makneš se s kauca, ugasiš TV i odeš trcati, bit ce teže, ali ce rezultirati pozitivno, a to je ono što želiš.  Vidim da nisi neka glupacica, upravo suprotno, i da te brine ovo što se dogadja, vjerujemo u tebe, samo moraš odluciti. I ti sama vjerovati u sebe. Bit ce uspona i padova, dogodit ce se još koja loša stvar, ali bitno je da iz tih stvari pokušaš izvuci ono najbolje, uvijek toga ima. Samo budi ustrajna. Balans na tanjuru naprosto "zarazi" i ostale sfere života, ista je stvar s vježbanjem. Bit ceš sretnija, to znaš. Razmisli o svemu ovome, molim te, ali ne uz sendvic, Colu i TV. :) Ako trebaš bilo kakvu pomoc, ovaj forum nema mnogo clanova, ali ima mnogo dobrih ljudi koji puno toga znaju i koji ce rado svoje znanje podijeliti s tobom tako da možeš pobijediti loše navike.

Curo draga, ne znam tko si ali si me uspjela i rasplakati i nasmijati i motivirati u samo jednom postu. Ne znam što bih ti rekla, osim da imaš potpuno pravo što se tice svega, stvarno mi je neizmjerno drago što još na ovom svijetu ima tako dobrih ljudi koji te niti ne poznaju, a žele ti pomoci. Iskreno, užasno me strah, ponekad same sebe, ponekad buducnosti, ali postoji jedan citat iz jednog teksta koji sam nedavno procitala, a on glasi : ''Koncentriraš li se na ono što bi ti se moglo dogoditi kad prelaziš preko rijeke, voziš se zrakoplovom ili autom, neceš biti sposoban sjesti u auto, zrakoplov ili preci preko rijeke. '' Što je svakako istina, jer, bojiš li se života, nikada neceš biti sposoban živjeti. Danas, ucinila sam taj jedan mali pomak, kad mi je došlo da odem nešto pojesti, stala sam, odvozila sat vremena na biciklu, uzela knjigu u ruke i ucila, i stvarno sam se super osjecala i sad se super osjecam, no kada sam se pogledala u ogledalo i primjetila da sam skoro vratila sve kile nazad, e tu mi je malo opalo raspoloženje, ali onda sam takodjer razmislila malo, pa bože, zašto ja težim tom savršenstvu toliko, nitko i ništa nije savršeno. Pa što ako sam dobila malo stomacica, opet nisam pretila, zašto se usporedjivati s drugima i dopustiti da ti život ovisi o izgledu i da te izgled deprimira, necu, nema šanse više. Odlucila sam da cu odsad jesti umjereno, ma koliko mi god to sad zvucalo nemoguce, i ako slucajno pretjeram u jednom obroku, pazit cu da pojedem manje u drugom, i necu dozvoliti da mi hrana kontrolira život, nego cu ja kontrolirati hranu. I vježbat cu svaki dan, i to ne toliko zbog izgleda nego zato što se ja bolje osjecam nakon toga i što mi to daje neku snagu. Bit ce teško, u to sam sigurna. No kad vidim ovdje da nepoznati ljudi vjeruju u mene, zašto onda ja sama ne bih mogla vjerovati u sebe. Hvala vam, zaista

eXpertise wrote: vrlo lijepo zboriš   stay positive :D

ovo sam tek kasnije skužila!
hvala, eXpertise :)

kristina19,možeš ti to!
ovdje ceš imat podršku!
samo se izdigni iz negativnih misli.
ne trebaš ni neki prejak razlog za pocetak!
samo reci sebi: da,ja želim promijeniti sebe! vidit ceš da ce se tvoje misli lagano formirati u pozitivnom smislu i naci ceš i razloge zašto i kako i una kraju krajeva,uspjet ce!
najteži je prvi korak! ali,ucini to!

kristina19 wrote:   Curo draga, ne znam tko si ali si me uspjela i rasplakati i nasmijati i motivirati u samo jednom postu. Ne znam što bih ti rekla, osim da imaš potpuno pravo što se tice svega, stvarno mi je neizmjerno drago što još na ovom svijetu ima tako dobrih ljudi koji te niti ne poznaju, a žele ti pomoci. Iskreno, užasno me strah, ponekad same sebe, ponekad buducnosti, ali postoji jedan citat iz jednog teksta koji sam nedavno procitala, a on glasi : ''Koncentriraš li se na ono što bi ti se moglo dogoditi kad prelaziš preko rijeke, voziš se zrakoplovom ili autom, neceš biti sposoban sjesti u auto, zrakoplov ili preci preko rijeke. '' Što je svakako istina, jer, bojiš li se života, nikada neceš biti sposoban živjeti. Danas, ucinila sam taj jedan mali pomak, kad mi je došlo da odem nešto pojesti, stala sam, odvozila sat vremena na biciklu, uzela knjigu u ruke i ucila, i stvarno sam se super osjecala i sad se super osjecam, no kada sam se pogledala u ogledalo i primjetila da sam skoro vratila sve kile nazad, e tu mi je malo opalo raspoloženje, ali onda sam takodjer razmislila malo, pa bože, zašto ja težim tom savršenstvu toliko, nitko i ništa nije savršeno. Pa što ako sam dobila malo stomacica, opet nisam pretila, zašto se usporedjivati s drugima i dopustiti da ti život ovisi o izgledu i da te izgled deprimira, necu, nema šanse više. Odlucila sam da cu odsad jesti umjereno, ma koliko mi god to sad zvucalo nemoguce, i ako slucajno pretjeram u jednom obroku, pazit cu da pojedem manje u drugom, i necu dozvoliti da mi hrana kontrolira život, nego cu ja kontrolirati hranu. I vježbat cu svaki dan, i to ne toliko zbog izgleda nego zato što se ja bolje osjecam nakon toga i što mi to daje neku snagu. Bit ce teško, u to sam sigurna. No kad vidim ovdje da nepoznati ljudi vjeruju u mene, zašto onda ja sama ne bih mogla vjerovati u sebe. Hvala vam, zaista

kristina19 wrote: To je nešto najužasnije na svijetu što vam se može desiti, vjerujte mi.