Emocionalno prejedanje

Dobro nam dosla :) 

Nitko te nece kritizirati.. samokontrola je problem koji je prisutan posvuda u svijetu, jer da nije, ne bi bilo pretilih osoba :) 
Jel treniras sta? 

Pozdrav i dobrodošla!
Ja ovaj portal pratim dugo,dugo i tek sam se sad odlucila malo aktivirati,konacno! :)
Prvo,bravo što si se javila i smogla hrabrosti.
Druga dobra stvar,svjesna si svog problema.
Trece,želiš se boriti protiv toga!

To je onaj osnovni temelj koji je pocetak svega što možeš za sebe uciniti.
Nitko te nece kritizirati ovdje, puno je ljudi koji su imali takvih ili slicnih problema, evo prva ja!
Zato cu i dati neko svoje mišljenje.

Da krenem lagano!
U cemu je stvar? Zašto je toliko teško pokrenuti se i uciniti nešto za sebe?
Svi nekako previše pricamo,govorimo,objašnjavamo...tražimo nacine kako olakšati neku situaciju,kako naci opravdanje i rijeci utjehe..
Zaista,u nekim situacijama to nam je stvarno potrebno ... potrebno je da netko kaže : "ne brini,sve ce biti dobro"
Da,hoce! Ali,nece samo od sebe!
U masi savjeta,razmišljanja i odluka kao da gubimo sebe..i bivamo sve tjeskobniji jer vrijeme prolazi,a mi se još nismo pokrenuli. Stojimo!

Sad cu posuditi neke misli i ideje naše drage Gym_girl,ali samo zato da pomognem malo, nadam se da se nece ljutiti. :D

„U neodredjenoj pozadini svog uma znamo što u medjuvremenu trebamo raditi….ali nekako ne možemo poceti….svaki trenutak cekamo caroliju da nas pokrene….ali život se nastavlja, otkucaj za otkucajem, i nosi nas sa sobom….“

William James

Da,istinite su te rijeci!
Krenuti? Samo treba krenuti! Jednostavno?
Ili ipak ne?!?!

Sve te stvari koje te muce,koje mene muce,koje muce puno ljudi stvar su osobnog (ne)odnosa prema nama samima.
Ti,ja i svi mi trebamo uci u svoju unutrašnjost i tu se pronaci.
Ti sama moraš znati svoju vrijednost! Realnu i istinitu!
Ne vecu ili manju. Budi objektivna.
Imaš svoje dostojanstvo! Ti vrijediš i nekome nešto znaciš.
Sebi vrijediš! Dok ne zavoliš sebe,takvu kakva si sada( sa 5 kg viška ili 5 kg manjka,nije bitno),dok ne kreneš ljubit sebe ( ne narcisoidnom ljubavi) nego onom objektivnom teško ceš se izvuci iz toga.

Naša podsvijest pamti sve naše misli,one mlake,opravdavajuce...one odlucne i hrabre,ma sve!
Treba je isprogramirati na pravi nacin.
Ima ona rijec RESTART!
Svatko ima mogucnost da vlada sobom, zato i jesmo ljudi i razlikujemo se od životinja kojima vladaju nagoni.
A ponekad se ja prva osjetim kao životinja,koliko god to grubo zvucalo.
Zašto se,ako si covjek,spuštati na razinu životinje i dopuštati nagonima da vladaju?
I ne, time ne vrjedjam životinju, ona je kao takva stvorena. I ponaša se po svojim zakonima,ajmo reci po svome dostojanstvu.
Mi smo ljudi. Pa ponašajmo se kao ljudi! Prema dostojanstvu kojeg imamo.
Upravimo i programirajmo svoju podsvijest.

Ako ju hranimo rijecima:
" treba krenuti,da! hocu,ja to stvarno želim,al prvo da obavim ovo ..prvo da obavim ono...evo sad cu..

(ona ce i podsvijest tako prema nama: evo,evo...samo još nešto,tako si rekao)

I mi stojimo, tražimo kako da krenemo,ali ne krecemo.

RESTART! RESTART! RESTART!

Hranimo ju ovako:
"treba krenuti? pa da!
okej! idemo! odmah sad!
i ne može bit jednostavnije!

samo se upitajmo ovo: (ali baš upitajmo i razmislimo duboko o tome)
volimo li svoje tijelo? sebe?...ili smo nezadovoljni sobom?
ako volimo super.
ako ne- ŽELIMO li voljeti sebe? Želimo li biti zdravi?
želimo li vladati nagonima?

DA!- u redu onda!
sad napiši prpogram svojoj podsvijesti i ponavljaj joj ga svaki dan!
je bit ce teštko,možda ce malo i boljeti jer možda cemo pasti opet. o da,hocemo. ali,onda slijedi restart! opet piši program!

Da,želim biti zdrav!
Da,mogu biti zdrav!
Želim biti svjestan svoje vrijednosti,jedino na taj nacin mogu pomoci drugima da i oni otkiju svoju vrijednost!
Želim biti zadovoljan!

Male stvari cuda cine!

Nekad nam se cini da ugadjajuci požudama osjetimo zadovoljstvo,ali koliko ono traje? i Kako se osjecamo nakon toga?
Ja loše,posebno nakon prejedanja!
Mi takvim nacinom "liješimo " požudu, a kasnije nas ta požuda ubija i nosi sa sobom. Gubimo sebe.

Prijedji granice požude,pobijedi sebe!
TO se jedino može ako shvatiš da svaka osoba ima dostojanstvo i neprovijenjivu vrijednost,da ti imaš to isto dostojanstvo!
Pobijedi požudi,inace ce ona pobijesiti tebe!

davore, u vrijeme kada sam htjela ''smršaviti'' vježbala sam non stop, kretala se, samo da ''potrošim'' ono što sam pojela. Vozila sam bicikl nekad i po 20km dnevno, trcala, plivala, vježbala. No otkad sam pocela s tim prejedanjem, jednostavno sam se sama sebi tako ogadila da nisam uopce imala volju za tim. No sada, nabavila sam si sobni bicikl, uskoro planiram i onu multifunkcionalnu spravu za vježbanje, par utega i to bi bilo to, heh. Htjela bih ici u vojsku, i pripremiti se za to, no jednostavno nemam pojma kako i od cega da krenem.
zeusko87, cak sam se i malo nasmijala dok sam citala tvoje iskustvo, drago mi je što me razumiješ. I što znaš kako je to kad više ne znaš kada si sit i kada si gladan, to je ono što najviše izludjuje covjeka. Takodjer i hvala ti na rijecima podrške, jel možeš možda napisati od cega ti se sastoje tih 6-7 obroka dnevno?
Naime, kad se sjetim sebe prije godinu dana kada sam imala 65kg, jela sam sve, nisam uopce mislila na hranu i održavala tu kilažu godinama moglo bi se reci, i onda kao da me nešto puklo i krenula sam mršaviti, uskracivala sam si hranu koju sam nekad obožavala jesti i bilo mi je užasno teško, i sad kad shvatiš da ipak možeš jesti sve, kao da nešto udje u tebe i pocneš se ponašati nenormalno, kao da pokušavaš nadoknaditi sve što si propustio i što si si uskracivao svo to vrijeme, ako me razumiješ?
stay_positive, dok sam samo citala što si napisala sam se osjecala bolje, jako je motivirajuce i hvala ti na tome. Dodje ti da se zamisliš i da se zapitaš dal je ta ''požuda'' vrijedna toga, i naravno da nije. Ali ponekad je teško uzeti stvar u svoje ruke, nekada sam mrzila kukavice, a danas sam postala jedna od njih, kako žalosno. I istina, i ne volim baš sebe ni svoj izgled, sebe zato što nisam uspjela završiti školu koju sam htjela, a svoj izgled zato što sam uvijek imala ''jace kosti'' i veliku skoliozu kralježnice što se itekako primjeti. Ali kako zavoljeti sebe kad na ulici vidiš npr neku savršeno gradjenu curu koja nikad nije morala biti na dijeti niti vježbati, a ti si se ubijala sa svim tim i opet nisi mogla imati takvo tijelo, to je malo deprimirajuce, ako me razumiješ. No ne želim tu sada cmizdirti, želim se boriti, i sad imam još više motivacije zahvaljujuci vama. :) I izvinite na ovakvoj dugackoj poruci, imam puno toga za reci, cak se ne mogu više ni sjetiti što, al puno je lakše kad si olakšaš dušu, pa makar i na nekom forumu pred nepoznatim ljudima.

Dobrodošla,ne boj se nitko te nece kritizirati,ovdje svako na svoj nacin ima neki problem koji podjele s ekipom na ovom forumu i gdje dobiju savjet.Tako sam i ja se javio prije koj mjesec s svojim problemom a taj problem je da sam naglo smršavio 15 kg a imao sam svoju normalnu kilažu 56 a prije sam jeo sve i svašta i nikad nisam bio debel  i dogodilo se da u 5 mj sam smršavio i to je trajalo cijelo ljeto,ljudi su se šokirali kada su me vidjeli sama kost i koža i odlucio sam se vratiti jedem sve i svašta danas i zdravo i nezdravo balansiram do neke granice al kile nece gore,cak cijeli tijedan sam skoro si dopustio da jedem po cijele kutije kekse domacice poceo sam biti ovisan o tome nije dobro al odlucio sam reci im dosta a i danas sam ih imao i u cetvrtak i srijedu previše je toga al eto moram se trpati kako bi došao na kilažu a i zdravu hranu si dozirat .A što se tice tvog problema nije lako biti ovisan o hrani i stalno misliti o hrani ,super da si shvatila i stala na loptu i otkrila da ti to smeta ,sad bi trebala jesti normalno lagane obroke voce,povrce,jaja,piletinu,posni sir a i vježbat lagano a kad ti dodje opet želja za prejedenjem probaj ignorirat i da ta želja za jedenje svega cijeli dan makne s misli i da kažeš ja mogu ja hocu ne više se prejesti al na moju stranu ja moram jesti sve i svašta doma mi nona,mama napunili frižider keksima,paštama svakakvom hranom samo da se vratim u normalu da ne umrem jer i dalje se kod mene ništa ne pomice a toliko sam toga u sebe unio da dobro da još nemam šecer koliko domacica sam pojeo kutija ovaj tjedan.Dobrodošla još jednom na forum sve se može kad se oce a ti si otkrila da možeš i samo naprijed i rješi taj tvoj problem uz pomoc ovih ljudi ovdje oceš.Pozz

kristina19 wrote: davore, u vrijeme kada sam htjela ''smršaviti'' vježbala sam non stop, kretala se, samo da ''potrošim'' ono što sam pojela. Vozila sam bicikl nekad i po 20km dnevno, trcala, plivala, vježbala. No otkad sam pocela s tim prejedanjem, jednostavno sam se sama sebi tako ogadila da nisam uopce imala volju za tim. No sada, nabavila sam si sobni bicikl, uskoro planiram i onu multifunkcionalnu spravu za vježbanje, par utega i to bi bilo to, heh. Htjela bih ici u vojsku, i pripremiti se za to, no jednostavno nemam pojma kako i od cega da krenem. zeusko87, cak sam se i malo nasmijala dok sam citala tvoje iskustvo, drago mi je što me razumiješ. I što znaš kako je to kad više ne znaš kada si sit i kada si gladan, to je ono što najviše izludjuje covjeka. Takodjer i hvala ti na rijecima podrške, jel možeš možda napisati od cega ti se sastoje tih 6-7 obroka dnevno? Naime, kad se sjetim sebe prije godinu dana kada sam imala 65kg, jela sam sve, nisam uopce mislila na hranu i održavala tu kilažu godinama moglo bi se reci, i onda kao da me nešto puklo i krenula sam mršaviti, uskracivala sam si hranu koju sam nekad obožavala jesti i bilo mi je užasno teško, i sad kad shvatiš da ipak možeš jesti sve, kao da nešto udje u tebe i pocneš se ponašati nenormalno, kao da pokušavaš nadoknaditi sve što si propustio i što si si uskracivao svo to vrijeme, ako me razumiješ?

meni se strah prema hrani javio onog trenutka kad sam poceo brojati kalorije i istraživati koliko koja namirnica ima kalorija... tu je poceo sav taj strah i panika kad pojedem nešto "zabranjeno". a prije sam isto kao i ti jeo normalno, nisam se ni najmanje zamarao oko hrane, niti planirao neke obroke. jeo sam ono što mi se u tom trenutku jelo i što mi je bilo dostupno i može se reci da sam održavao neku normalnu kilažu. moj je problem bio taj što sam  jeo po cijelu noc dok sam gledao televiziju (cokolade, kekse, cipseve, sendvice) a jako malo sam se kretao tako da mogu biti zadovoljan što nisam došao na 100 kila : )

ovo i tebi mogu savjetovati iz svog osobnog iskustva da se ne zamaraš toliko kalorijama i tablicama kojekakvim koje ti govore koliko trebaš unositi dnevno i bla bla. to su sve gluposti po meni, jer svatko je individua i ne vrijede za svakog iste norme. a ovo što govoriš o aktivnostima nakon obroka mi je jako dobro poznato :)  kad bi pojeo nešto što ima recimo 400 kalorija odmah sam trcao da to potrošim ili išao na plivanje makar i kiša padala, vozio bicikl, bilo kakva aktivnost koja mi je u tom trenutku bila dostupna. osjecao sam se grešno ako to sve što ne unesem ne potrošim u roku od sat-dva. nekima ce zvucati cudno i glupo ali onima koji su to prošli bit ce shvatljivo : )

Edited by Wednesday - 26 Listopad 2013 at 16:26

fitnessmogul hvala ti još jednom na potpori. I stvarno, nemoj stalno po domacici udarat postoje i drugi fini keksici poput Jadra ili Napolitanki :D

Wednesday, hvala ti. Ja mislim da vjerojatno ima problem, ima ih i više. No, hajd, kad sam vec sve rekla, pa mogu i ovo reci javno. Moj problem s anoreksijom je zapoceo kada mi je tata završio u zatvoru (a on je inace jedna iznimno predobra osoba koju volim najviše na svijetu), to je bio šok za sve nas. I na neki nacin moguce je da sam i sebe kažnjavala zbog toga, tu mi se pocela i javljati misao kako sam debela, kako sam užasna, ovakva onakva. Pocela sam mrziti sebe i sve oko sebe, i pitala se zašto se meni uvijek sranja dogadjaju, svi imaju normalan život osim mene. I sad da se još malo vratimo u povijest svega, dakle, upisah tu prokletu gimnaziju, gdje sam upoznala to neko ''loše'' društvo i pala razred, zatim me starci ispišu i upišu u privatnu školu koja nije za ništa, al et tek toliko da sam završila nešto. I takodjer ove godine, moje cijelo društvo je otišlo na fakultet, ostadoh sama, bez škole, buducnosti, ambicija... I to me užasno deprimira, što ce svi koje sam znala i koji su cak možda i ''gluplji'' od mene, završiti nešto, a ja ništa. I opet da se malo vratimo u sadašnje vrijeme, ok, tata se vratio nedavno, krenula sam normalno jesti i samo najednom mi se desilo da se pocnem pretrpavati hranom, i u pocetku mi se to svidjelo i bilo mi super, no kasnije je sve gore i gore, a danas je to postalo opsesija. I sada ponovno imam grižnju savjesti jer idem iz jedne krajnosti u drugu, prvo ne jedem, pa se prežderavam. I pitam se dokle više, pa dokle? Kada cu ja više uciniti nešto dobro sa svojim životom, pronaci neki cilj i držati se njega, kada cu se poceti boriti? Da, najlakše je jesti u suzama pred tv s hrpom sendvica i cokolade i misliti kako ce mi život od sutra biti savršen...
Eto, mislim da sam sad iznjela sve svoje emocije na vidjelo, i dodje mi da zaplacem od muke što je to tako. Sada ce neki reci da mi vjerojatno treba psihic, vrlo moguce, no ne mogu svoje starce više uznemiravati i govoriti im kako ponovno imam problem, što sam im priuštila u ovom svom životu, to je užasavajuce, i neizmjerno sam im zahvalna što me još uvijek vole i što su bili uz mene. Nekako mi je sve to lakše priznati i reci ovdje na forumu.