Kompulzivno prejedanje

Pozdravvvv :)

Naime naslov sve govori.
Zlo mi je vise od svega, ne mogu vjerovati kako samoj sebi mogu komplicirati zivot kad on moze biti tako lijep...ali ne, ja bjezim , bjezim od same sebe, bjezim od hrane, bjezim na fitnes, vjezbam, super se hranim, kile idu dole i hop..sta se meni desi, prejedem se, i sav taj trud od 3 tjedna padne u vodu..i onda opet moram ispocetka.
I sto je najgore, kads e desi ta epizoda prejedanja ja nigdje ne izlazim, sramim se, izgledam si ko neka trudnica..jednostavno mi hrana unistava zivot...tj, ja samu sebe unistavam..

Onaj tko nema ova problem, nikad nece shvatit nas kompulzivne zderace.

Ja sam stvarno , ali stvarno sklona debljanju, i da bi pocela mrsaviti ili odrzavati kilazu moram zbilja malo jesti ...i sta se desi, ja nakon 2 tjedna probam keks, i meni je taj cokoladni keks tak divan i tak dobar da automatski se meni upali neka vrazja lampica i natjera me da se prezderem keksa jer jel "od sutra cu gladovat"..

i to se tak vuce vec godinu dana, svaki put kazem , to je zadnji put...a opet...


Eto, tuzno, da ja moram ic van iz kuce u setnju od nekih 10 km samo kako nebi bila doma i ne dosla u napast da jedem.


Moja mora je pocela jos prosle godine. po ljeti sam smrsavila i dosla do    svoje zeljene tezine ( 58 kg) i onda se desila jedna uznemirujuca situacija koja me natjerala da se tad utjesim hranom...

i tako je izgledala moja cjela godina, 6 dana sam gladovala (zelena salata,par vocki) da bi se sedmi ili osmi dan unistila hranom. sad imam 60 kg...ali nije stvar u kilama, vec me smeta taj moj nacin gledanja hrane, tuzna sam ... tuzna sam, jer me opsjeda ta hrana i stalno mislim na nju, a opet kad se bacim u mrsavljenje i vjezbanje tako sam disciplinirana da se samoj sebi divim, cak i ne izlazim kako nebi ostala duze vani i kako me nebi uhvatila glad, tj, kako nebi uprospastila svoj put ka vitkoj liniji jel...a ja opet sve unistim..
i opet nemam drustven zivot jer samo o tome mislim.


i Taj jebeni krug traje godinu dana a ja sam sve ocajnija...


doslovce sam najsretnija kad nista ne jedem, kad imam kontrolu...a opet, kad stavim keks u usta ne mogu se kontrolirat i moram pojest sve!

Nemam neke mjere...kod mene je ili sve ili nista. a to me smeta jer uporno stojim na jednom mjestu...


Mislim da mi fali neki kliker u glavi https://www.fitness.com.hr/forum/smileys/smiley19.gif

Pufeta veliki pozdrav :)

Ja se imam potrebu javiti na ovu temu.
Bivsi sam kompulzivni izjelica.
Na drugoj temi navela sam svoje bivse i trenutne mjere da sad ne detaljiziram ovdje.
Dakle - kazem bivsi. Bivsi, jer sam prosla psihoterapiju koju preporucujem svakome ako je u mogucnosti.
Dalje - voljela bi reci da je bilo lako. Nije. Tijekom terapije tezina mi je i rasla i padala puno puta. U trenutku kad mi je psihjatrica ukazala na cinjenicu da su moja prejedanja prestala - ja u tom trenutku i dalje nisam bila vitka. Doduse bila sm vitkija od svog maksimuma u zivotu ali nikako nisam samo psihoterapijom rijesila problem jer to nije moguce.
No terapija je bila kljucna da mi dobro procisti psihu iznutra i do kraja. Da izbaca van sve duboke frustracije koje su me nesvjesno tjerale u frizider.
Kako sam se osjecala na kraju? Kao u sobi u kojoj si ispraznio sve ormare od smeca koje se gomilalo dvadeset godina. I svo to smece bilo je predamnom .. tesko i ogromno.
Dakle.. shvatila sam da je tada pravi cas za zapoceti vanjsko ciscenje. Jer - bez toga nema nista. Dakle rjesila sam se nesvjesnog zderanja ali i dalje sam jela vise kalorija no sto mi treba i nosila 20kg svog tog tereta na sebi. Dakle stigao je pravi cas za pravi fitness posao. Resetirana, ohrabrena, sa svim demonima izvan ormara (konacno) - krenula sam po tisuciti put u istu bitku. Ali ovoga puta ipak ponesto drugaciju.
Necu reci da je lako. Desetak mjeseci nakon psihickog uskrsnuca meni nije lako. Osjecam se kao dijee koje tek otkriva hranjenje i trening. Prvi put osjecam pravu glad i ucim iz dana u dan voljeti sebe i biti iskrena prema sebi. Tek prije dva tjedna priznala sam si da sam spremna napraviti rez i kontrolirati unos cal - dugorocno!!. Dakle napraviti nesto cega sam se plasila cijeloga zivota jer sam uvijek znala da cu ostati bez glavne utjehe - hrane. Sada se vise ne plasim. Nije lako. Neki dan me opsjeo osjecaj depresije i straha ali sam ga detektirala i nisam poklekla i nism se prejela. Jer odluka je donesena. Znam koliko smijem jesti i tog cu se drzati. Uspjela sam. Strah je prosao i samo sam nastavila dalje.
Znam da ce toga biti jos puno ali odlucila sam se boriti.
I stvarno ovoga puta zelim uspjeti.


Dakle zelim reci nekoliko stvari:
- treba krenuti od psihe. Neki ljudi uspiju sami dok drugima treba pomoc. Nije sramota. Ako imate mogucnosti trazite ju.
- sama terapija ili rad na sebi vjerovatno vas nece uciniti vitkima . No poslozit ce psihu .. napravit generalku i otvoriti put da vam rezim postane laksi za provedbu
- isto tako kod tezih slucajeva binge eatinga sama dijeta i vjezbanje nece dugorocno pomoci. U to ste se uvjerili i sami.
- kombinirani pristup rada na psihi i dijetnog/trening rezima je kljuc.
- dok rjesavate psihu nemojte spavati. Mozda niste spremni za jaci rezim ali pokusajte se barem umjereno kretati i bar djelomicno jesti zdravu hranu. Neka vam psiha bude cilj. Kretanje luci endorfin a preslatka hrana pojacava depresiju. Imajte to na umu tijekom rada na sebi.

I najbitnije. Volite sebe.volite se i s kilama.. pa cak i ako se prezderete. Znam da je to najteze ali niste zbog toga zasluzili ostati u kuci.
puno cete se bolje osjecati ako izadjete vjerujte.
I jos nesto. You are not fat. You HAVE fat :)
Zapamtite to i polako. Dan po dan. Sretno svima.


Edited by bejb - 20 Kolovoz 2014 at 13:53

Pufeta, koliko si visoka? Ja imam isti problem :(
Ali sada svaki put kad htjednes da jedes tako, dodji na forum i napisi post :)

A što ti to točno nedostaje u sadašnjoj prehrani? Probaj malo poraditi na jelovniku da postigneš neki kompromis između onoga što odgovara tvom metabolizmu i tvojim nepcima.

I da se nadovežem na temu... kompulzivno se prežderem samo ako je u pitanju janjetina s ražnja, iako nije da me vuče, no janjetina je janjetina, šteta da propadne.

Prvo sam godinu i pol jela samo juhu....
Onda 3 mj samo lubenicu....
Onda sam se vratila juhi .... I poludila :(

Pozdrav!

Već sam prije pisala ovdje na forumu, bilo je super "početaka i comebackova", ali vidjevši tvoj post, shvatila sam.
Imam isti problem, no draga, vjeruj mi, nisi ti ta koja je dotakla dno sa 68 kg, jer ja sam ga dotakla sada sa 110 kg.. i lupam o to dno svaki dan sve više se prežderavajući. Kao ovisnik, potrošim novce na hranu i onda nemam jer sam sve novce "pojela". Sve teže hodam (bivši sportaš) i neprepoznatljiva sam si i psihički. Nadam se da će ti ovo biti wake up call, kao što je i meni, pa da za godinu dana ovdje objavim neki sretni post. Ne razmišljaj puno, nego samo kreni, jer nisi preprepreviše kila "u plusu".

Sretno, od srca.

rokas wrote: Sad sam uvela zdravu prehranu, dorucak, normalan rucak, veceru... Ali ako samo s jednom sitnicom pokvarim svoj raspored hranjenja ne mogu se zaustavit... Onda samo jedem i jedem....

i ovo.
ovo je bila prica mog zivota do unazad 10-ak mjeseci.
stvar je u tome da ako pojedes sitnicu ne nastavis dalje zderati nego ti je iduci obrok opet normalan.
ako sam nesto u zadnja 3 mjeseca shvatila onda je to da se svaki pametan izbor broji. broji se jer , cak i ako ne mrsavis, barem se neces udebljati opet, a i to vec puno znaci.