Na Europskom prvenstvu u Barceloni održanom u srpnju ove godine Sandra Perković je kao najmlađa finalistica osvojila zlato bacivši disk 64,67 metara, a u sklopu europske atletske konvencije koja se održala u Beogradu polovicom listopada proglašena je za europsku atletsku zvijezdu u usponu 2010. godine, te sa samo 20 godina postala najmlađa osvajačica ovog naslova u povijesti europskih prvenstava.

1. Kako to da si se odlučila baviti sportom bacanje diska?

Krenula sam trenirati atletiku u drugom razredu osnovne škole, znači bila sam u dječjoj atletskoj školi gdje sam trenirala trčanje i skokove… U petom razredu održavao se višeboj koji se sastojao od tri discipline - bacanja loptice, trčanja na 60 metara i skoka u dalj. Bila sam prva u skoku u dalj i druga na 60 metara, a bacanje loptice odlučivalo je pobjednicu. Jedna cura je bacila lopticu 32 metra što je bilo „vau“, dok sam ja bacila 57 metara, a nisam u životu do tada bacala lopticu na treningu. Nakon toga poslali su me da malo bacam kuglu, pa na razne discipline i tako sam od svih najviše zavoljela bacanje diska i tu sam ostala.

2. Jesi li imala nekakav uzor koji te potaknuo da se baviš ovom disciplinom?

Nisam. Bilo mi je zanimljivo bacanje diska, doduše bilo mi je zanimljivo i bacanje kladiva ali kod kladiva se moraš okrenuti četiri puta a ja nisam bila toliko strpljiva.

3. Koliko treba ulagati u ovaj sport? Imaš li podršku?

Najgore je što podrška u Hrvatskoj dolazi tek kad ostvariš zapažene rezultate. Dok se sam probijaš, treniraš i sam sebi plaćaš pripreme i opremu, dok si nitko i ništa, nitko nikad ne pita za tebe, a kad se naprave neki veliki rezultati odjednom se svi javljaju i kao svi su tu bili kad je bilo najteže, a nitko od njih nije bio. Bili smo samo trener, obitelj, prijatelji i ja.

4. Koliko ti se život promijenio nakon osvajanja zlata?

Od kada sam osvojila zlato to je bila potvrda da sam perspektivna i vrhunska u onome što radim i od tada sam cijeli svoj život posvetila sportu. Budim se ujutro u osam, imam prvi trening u deset, nakon toga dolazim kući u dvanaest i ručam, zatim slijedi „tihi trening“ – spavanje od sat-sat i pol vremena, drugi trening u četiri, završavam u sedam, dva puta tjedno idem na masažu… Moj cjelokupni dan se vrti oko treninga i kad završi trening mogu se družiti s prijateljima, prošetati i sl.

Nakon zlatne medalje u Barceloni skroz sam se posvetila sportu i sad mi je to na prvom mjestu. To je nevjerojatno, imam dvadeset godina i malo sam zrelija od svojih vršnjaka jer gledam što ako napravim nešto što mi može štetiti sljedeća dva-tri dana, ako odem van neću moći izdržati treninge sljedeći dan… Sve je podređeno bacanju diska, bilo je i prije ali nakon Barcelone 100%.

5. Koliko se dugo pripremaš za natjecanje?

Sad sam krenula trenirati za Svjetsko Prvenstvo u Daegu koje se održava u osmom mjesecu sljedeće godine. Prošle godine sam imala dosta velikih natjecanja kao što je Dijamantna Liga, europski kupovi, ali nama je glavni cilj bila Barcelona i sve smo odrađivali, tj. pomalo se štedili i čekali kad ćemo izbaciti ''špicu'' za Barcelonu. Znači pripremala sam se praktički deset mjeseci za Barcelonu.

Pošto mi puno dižemo i bacamo, mišići su nam pred natjecanja jako umorni pa se par dana prije manjih natjecanja opuštamo, a prije većih natjecanja čak dva tjedna prije. Npr. imala sam vremenski kraće treninge što znači da sam i manje bacala. Inače bacam deset serija pa intenzitet serija ne može biti super, a prije velikog natjecanja bacam pet serija pa intenzitet može biti maksimalan. To se zove piramida treninga, znači kraći treninzi, ali s maksimalnim intenzitetom.

6. Kakva ti je dnevna prehrana općenito?

Dnevna prehrana se sastoji od doručka, ručka i večere. Preferiram ujutro veći unos bjelančevina zato što je doručak temelj dana. Nakon toga ide ručak koji može u sebi sadržavati ugljikohidrate i proteine, ali večera mora biti izuzetno lagana pošto poslije drugog treninga pijem proteine, a proteini dosta zasićuju organizam i ako unosim više kalorija pred spavanje skuplja se višak masnih naslaga.

Mnogi misle da je bacačima potrebna neka ogromna masa, ali potrebna im je snaga a ne masa. Masno tkivo ne pomaže nikome pa tako ni bacačima. Dosta smiješno zvuči što ja koja imam 83 kile pazim na prehranu, ali to su sve mišići, a kao svaka druga žena imam masno tkivo.

Za međuobrok ako stignem jedem voće sat vremena prije obroka ili tri sata poslije. Npr, bananu i jabuku mogu jesti bilo kad, a drugo voće trune u organizmu i ne iskorištavamo njihov maksimum ako jedemo bilo kad.

7. Što svaki sportaš treba unositi u organizam da bi postizao vrhunske rezultate?

Ono što je bitno da svaki sportaš u svoj organizam mora unositi određenu dozu aminokiselina. Najvažniji su proteinski shake i kreatin kao nadomjestak, a glutamin je bitan jer čuva mišić da ne bi sam sebe trošio.

8. Kakva ti je prehrana pred natjecanje?

Pred natjecanje se unosi više ugljikohidrata jer oni daju energiju koja je tada potrebna. A na sam dan natjecanja doručak ne smije sadržavati mliječne proizvode poput sira, jogurta i sl. jer se teško probavljaju. Jede se pet sati prije natjecanja, a ručak treba sadržavati lagane sastojke poput piletine, puretine i riže - da ih organizam može što prije probaviti i da mišići budu spremni kad je to najpotrebnije.

9. Koji su ti daljnji ciljevi u životu?

Dosta sam optimistična osoba i ispred sebe uvijek stavljam visoke ciljeve. Sljedeće godine se održava Svjetsko natjecanje u Daegu gdje bih htjela osvojiti medalju. Nakon toga slijedi europsko mlađeseniorsko. Znači osvojila sam medalju na europskom juniorskom, europskom mlađejuniorskom i fali mi još medalja na europskom mlađeseniorskom. Ove godine sam bila druga na Dijamantnoj ligi i teško je govoriti da sa 21 godinu mogu osvojiti Dijamantnu ligu ali biti ću na putu k tome. Ove godine je bio cilj da svako natjecanje ne bude ispod 60 metara, a sljedeće godine je cilj da svako natjecanje ne bude ispod 62 metra.

10. Što bi poručila svima koji razmišljaju o profesionalnom bavljenju sportom?

Svima bi preporučila da se bave sportom ne samo zbog ulaska u bolje društvo, tj. udaljavanja od ulice već održavate organizam zdravim i manje osjetljivim te nema toliko razbolijevanja.

Mislim da novac nije u pitanju jer ako netko nema novaca uvijek se može naći sport koji nije toliko financijski zahtjevan. Iskreno, kao mala sam se htjela baviti tenisom, ali jednostavno za tenis trebaju veliki izdatci pa sam odustala od toga. Recimo atletika nije sport koji na početku financijski jako izvolijeva ali naravno tijekom godina potrebna su ulaganja. Npr. ako netko nema novaca za pripreme, mi u klubu se dogovorimo i svako da sto kuna i na taj način mu pomognemo. Znači uvijek se može pomoći ako je osoba zainteresirana, ako se netko trudi zašto ne bi taj trud nagradili.

11. I na kraju nam reci svoj moto?

Uvijek treba biti optimističan i raditi na sebi.

Objavljeno 09.12.2010.