U našim parkovima, na krovovima zgrada ili u uličicama sve češće možemo vidjeti skupine penjača i skakača, koji se uporno pokušavaju popesti, trčati, doskakivati ili preskočiti svaku pa i najtežu prepreku, makar to bio visok zid ili ograda, niz stepenica ili red automobila. Riječ je o „traceuru“ ili „traceuresicama“ , sljedbenicima vještine parkour koja postoji već više od 30 godina. Iako je prilagođen gradskim, urbanim sredinama, primjenjuje se i u prirodi.

Iako do nedavno još nije bio poznat u Hrvatskoj, parkour je vrlo brzo stekao svoje poklonike, a cilj mu je razvitak ljudskog tijela i uma, kako bi se što brže, učinkovitije i sigurnije svladalo prepreke i kretalo kroz okolinu na najkraći mogući način, što mu i samo ime znači (parcours, franc.- pravac, ići ravno, po pravcu). Upravo je kombinacija tijela, duha, snage i kontrole ključna kako bi se uspješno napredovalo.

Unatoč tome što je kretanje kroz okolinu na različite načine postojalo oduvijek, začetnik „methode naturelle“, preteče parkoura, bio je Georges Hebert. Impresioniran kretnjama i vještinama afričkih plemena, zadivila ga je spoznaja: „Njihova su tijela sjajna, fleksibilna, okretna, vješta, trajna, otporna, ali ipak nisu imali učitelja gimnastike, njihov život je u prirodi.“ Po povratku u Francusku, postao je instruktor za marince te je počeo raditi na vlastitom programu za tjelesni odgoj, koji je kasnije nazvao „prirodna metoda“.

U parkour se počinje oblikovati '80.-ih godina prošlog stoljeća u Francuskoj, najprije u mjestima Sarcelles, Lisses i Evry, a zatim i drugdje te se i sada koristi i u francuskoj vojsci. Njegovim osnivačima možemo imenovati David Bellea, sina Raymonda Bellea koji je učio od slavnog Georgesa; i Sebastiena Foucana, ali i grupa „Yamakasi“, prve grupe koja je trenirala parkour. Čak i samo ime potječe iz afričkog dijalekta jezika Lingala iz Konga, a znači upravo ono čemu stremi sama vještina - tijelo i duh; mentalna i fizička snaga, ali i etika, odnosno poštovanje drugih.

Jedno od njegovih načela je jednostavnost, kretanje što jednostavnijim i kraćim putem, a s istom filozofijom prilazi se i rješavanju svih drugih problema, a moto – biti i trajati. Uči nas izbjegavanju sukoba na najjednostavniji mogući način, poboljšava koncentraciju, mogućnost brzog razmišljanja i donošenja odluka, pojačava opreznost i rasuđivanje, hrabrost, jača samopouzdanje i zadnje, ali ne i manje važno – otvara nam um i širi vidike.

Trening parkoura

Trening parkoura za cilj nema pripremu za natjecanja – jer natjecanja nema, osim onog sa samim sobom, odnosno treniranjem kako biti što bolji, kako nadmašiti svoje rezultate. Cilj treninga u početku je jačanje tijela – kako bi moglo bez ozljeda podnijeti sve izazove različitih situacija i okruženja u kojima se nađe. Preporuča se prvih godinu – dvije dana na treninzima vježbati čučnjeve, sklekove, sklopke, zgibove i druge vježbe snage,a zatim svladavanje pokreta.

Ova vještina se preporuča osobama koje jesu istrenirane i koje imaju snage jer su veće šanse, s obzirom da preskaču tu prvu fazu, da neće odustati od parkoura u prve dvije godine, iako to nije pravilo.

Nakon zagrijavanja i vježbi snage, vježbaju se osnove pokreta u parkouru - kolut, balansiranje, doskok i preskoci, a u naprednijim treninzima definirani pokreti, na različitim mjestima – kako bi se isti pokret znao primijeniti na različite prepreke, u različitim situacijama. Definiranih pokreta ima dvadesetak, a neki od njih su preskoci s rukama, preskoci s nogama, podizanje i penjanje, skokovi s visine, doskoci na ruke i noge, kolut kako bi se amortizirali skokovi, balansiranje, četveronožno balansiranje i mnogi drugi.

Za trening parkoura nije potrebna nikakva posebna oprema osim majice, donjeg dijela trenirke i tenisica jer se u njemu koristimo samo svojim tijelom i okolišem na koji naiđemo – stoga se može reći kako je i nadasve isplativa vještina.

U Hrvatskoj postoje parkour grupe u svim većim gradovima, ali i u mnogim manjim pa im se slobodno pridružite, ukoliko su vam se svidjela ideja i filozofija ove vještine.

Objavljeno 17.10.2013.