Medicina 21. stoljeća svakodnevno radi nove i bolje iskorake u liječenju najčešćih bolesti sadašnjice. Neosporno medicinsko znanje i priljev novih spoznaja iz cijelog svijeta raste eksponencijalnom brzinom, prateća tehnologija i općenito tehnička dostignuća nude nam mogućnosti dijagnostike i liječenja koje su bile nezamislive do prije nekoliko godina, a kamoli prije koje desetljeće.

Znači li to da dobivamo bitku s najčešćim bolestima današnjice, kardiovaskularnim bolestima koje su odgovorne za oko polovicu svih smrtnih ishoda? Tu nažalost moram konstatirati da je odgovor na to pitanje nažalost negativan.

Koji bi to bili razlozi loših epidemioloških pokazatelja zdravlja svjetskog pučanstva? Zbog čega sve mlađi ljudi obolijevaju od srčanog udara, moždanog udara, nagle srčane smrti?

Iz uvodnog dijela istaknuo sam određene pozitivne trendove napretka medicine. Neosporno je da je razvoj intervencijske kardiologije doprinio napretku borbe protiv najčešćih kardiovaskularnih bolesti, poput srčanog udara.

Sve je više u razvoju intervencijska neuroradiologija s vrlo suvremenim pristupom liječenju moždanih udara i taj segment medicine će svakako dodatno pomoći uspješnosti u liječenju i sprječavanju komplikacija do kojih moždani udar dovodi.

Što dovodi do najčešćih kardiovaskularnih bolesti i gdje je ključ u preokretu nepovoljnih epidemioloških pokazatelja o pobolu i smrtnosti od najčešćih kardiovaskularnih bolesti?

Brojni su rizični čimbenici koji pojedinačno ili kumulativno prije ili kasnije uzrokuju srčani udar, moždani udar ili naglu srčanu smrt. Na neke nemamo utjecaja, kao što su dob, spol, genetska predodređenost i slično. No na većinu svakako postoji mogućnost aktivnog utjecaja, od kojih bih istaknuo sveopći manjak tjelesne aktivnosti, nezdravu i neuravnoteženu prehranu, prekomjerno uživanje alkohola, duhana i drugih opojnih sredstava, povišeni krvni tlak, prekomjernu tjelesnu težinu, odnosno pretilost, zatim različite poremećaje metabolizma ugljikohidrata (inzulinska rezistencija, šećerna bolest), poremećaje metabolizma masnoća, utjecaja kroničnog stresa te brojne druge.

Ono što dodatno opterećuje u borbi protiv najznačajnijih rizičnih čimbenika kardiovaskularnih bolesti jest činjenica da te bolesti ne bole, tj. ne proizvode stanje bola ili nekog oblika nelagode koje bi motiviralo osobu da se javi liječniku i pravovremeno započne s liječenjem.

Povišeni krvni tlak (arterijska hipertenzija) i dandanas predstavlja pojedinačno najznačajniji rizični čimbenik za sve kardiovaskularne bolesti.

Grubom procjenom svaka treća odrasla osoba u svijetu ima povišen krvni tlak, koji definiramo vrijednostima iznad 140/90 mmHg (milimetara žive). Ukoliko primijenimo nešto strožu klasifikaciju povišenog krvnog tlaka koju zagovara Američko kardiološko društvo (sve iznad 120/80 mmHg), u tom slučaju je zastupljenost povišenog krvnog tlaka dodatno povećana.

Većina osoba s povišenim krvnim tlakom odnosi se na esencijalnu (ili primarnu) hipertenziju, sa zastupljenošću preko 90% svih uzroka povišenog krvnog tlaka, s ne do kraja jasnim mehanizmom zbog kojeg dolazi do povišenog krvnog tlaka. Ovaj oblik hipertenzije pogađa uglavnom srednju i stariju životnu dob, a u širokoj je vezi s ubrzanom aterosklerozom.

Preostalih 10% čine sekundarne hipertenzije, kod kojih je jasan patološki supstrat koji dovodi do porasta krvnog tlaka, pogađa uglavnom mlađu populaciju, a među češćim uzrocima su suženje bubrežne arterije, hiperaldosteronizam, feokromocitom, Cushingova bolest i sindrom te niz drugih rjeđih bolesti.

Višegodišnja neregulirana arterijska hipertenzija nepovoljno djeluje na niz komponenti srčane akcije te dovodi do srčane remodelacije, odnosno srčane prilagodbe u vidu hipertrofije i dilatacije (proširenja jedne ili više srčanih šupljina). Zbog ubrzane ateroskleroze u uvjetima povišenih vrijednosti krvnog tlaka razvija se kronična bubrežna bolest do terminalnog bubrežnog zatajenja, kada jedino preostaje mogućnost nadomjesnog liječenja poput dijalize ili transplantacije bubrega.

Ne smijemo zanemariti i perifernu arterijsku bolest, koja najčešće pogađa donje ekstremitete. Razvoj kritičnog suženja na nekom segmentu periferne arterije može dovesti do kritične ishemije ekstremiteta s visokim rizikom od prijeteće amputacije ukoliko se na vrijeme ne započne s aktivnim liječenjem.

Šećerna bolest je jedna od najpodmuklijih ubojica modernog doba.

Višegodišnji asimptomatski tijek, nedovoljno prepoznavanje ranije prisutnih metaboličkih poremećaja, kao i sveopći manjak odgovornosti dobrog dijela svjetske populacije za vlastito zdravlje, čine šećernu bolest utoliko opasnijom bolesti. Kronične komplikacije šećerne bolesti dijelimo na makrovaskularne i mikrovaskularne.

Od makrovaskularnih za izdvojiti su srčani udar, moždani udar i periferna arterijska bolest. Mikrovaskularne komplikacije obuhvaćaju dijabetičku bubrežnu bolest, dijabetičku retinopatiju i dijabetičku neuropatiju. Kod manifestacije nekog oblika kardiovaskularnih bolesti, istovremena prisutnost šećerne bolest nosi dodatni rizik lošijeg ishoda liječenja.

Šećernu bolest ne možemo samo svrstati u definiciju povišenih vrijednosti šećera u krvi. Nekoliko godina do koje desetljeće prethodno javljanju šećerne bolesti postoji stanje, odnosno poremećaj metabolizma ugljikohidrata, koji se naziva inzulinska rezistencija. To je sistemski poremećaj metabolizma ugljikohidrata, odnosno zahvaća više organa i organskih sustava, pri kojem dolazi do poremećaja u perifernom djelovanju inzulina, glavnog regulatora metabolizma šećera u krvi (glukoze).

Da bi se očuvala ravnoteža glukoze u krvi i spriječile oscilacije glikemije od niskih do vrlo visokih vrijednosti, kao kompenzatorni mehanizam javlja se reaktivna hiperinzulinemija, koja čini glavni „operativni mehanizam“ inzulinske rezistencije. U ranijim fazama svog javljanja najčešće se može prepoznati u obliku postprandijalne hipoglikemije, odnosno stanja blago do umjereno sniženih vrijednosti šećera u krvi do kojih dolazi nekoliko sati nakon obroka. Takvo stanje se sa simptomatske strane očituje naglo nastalom slabosti, umorom, iscrpljenosti, ubrzanim radom srca, nervozom, „gladi za slatkim“ i slično.

Zbog anaboličkog djelovanja hormona inzulina, kronični relativni višak inzulina, pogoduje prirastu na tjelesnoj težini. Prekomjerna tjelesna težina dalje pogoršava inzulinsku rezistenciju i stvara se „začarani krug“ između debljine i inzulinske rezistencije. Često se oscilacije na tjelesnoj težini i maloprije spomenuti simptomi postprandijalne hipoglikemije pripisuju poremećaju rada štitnjače, što se temeljem naknadno učinjene obrade isključi.

Uvjerenja sam da se epidemiološka slika šećerne bolest neće bitno promijeniti nabolje, dok se težište liječenja aktivnije ne pomakne u fazu inzulinske rezistencije i predijabetesa. Tjelovježba i promjene životnih navika, uključivo i prehranu, će u toj fazi bolesti dati daleko bolji rezultat u liječenju i svakako će dovesti do kasnijeg javljanja šećerne bolesti, a da ne govorim o boljoj kontroli kroničnih komplikacija, koje je cilj izbjeći ili barem čim više odgoditi.

Za takav korak, osim promjene određenih paradigmi u pristupu liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika, neophodan je doprinos svakog pojedinca, zdravstvenog sustava i šire društvene zajednice.

Dislipidemija ili poremećaj metabolizma masnoća predstavlja također pojedinačni rizični čimbenik za kardiovaskularne bolesti. To je još jedna od bolesti koja ne boli i ne dovodi do značajnije simptomatologije. Iako češće dislipidemiju vidimo kod pretilih osoba, ovaj oblik poremećaja metabolizma nije isključivo vezan sa stupnjem debljine.

Nepovoljni učinak dislipidemije najčešće se manifestira kroz ubrzanu aterosklerozu, koja dodatno napreduje i proizvodi nepovoljne ishode uz prisutnost povišenog krvnog tlaka, šećerne bolesti, prekomjerne tjelesne težine.

Profesionalni sportaši i rekreativci nažalost nisu izuzeti od najčešćih bolesti današnjice. Rizik njihove manifestacije drastično se povećava naglim prekidom bavljenja sportom. Osim nekih paušalnih procjena i zaključaka temeljenih na ispitivanju opće populacije, nemamo dovoljno istraživanja na populaciji sportaša koja bi eksplicitno uputila u određene rizične ili čak protektivne čimbenike koji proizlaze iz samog bavljenja sportom. Postoje li neki modulatori metabolizma (nekarboksilirani osteokalcin?) koji znanstvenom metodologijom dokazuju da je bavljenje sportom jednostavno zdravo?

U procjeni zdravlja sportaša za sada se moramo osloniti na dostupne podatke dobivene istraživanjima opće populacije.  

Tekst je napisan u suradnji s Poliklinikom Perić - Staničić.

Objavljeno 23.04.2019.