Ozljede su nažalost sastavni dio svakog sporta pa tako ni vježbači u fitness centrima nisu pošteđeni. Kada govorimo o fitnessu kao sportsko-rekreativnoj aktivnosti treba naglasiti da je to aktivnost s niskim rizikom od ozljeđivanja i jedan od glavnih razloga što profesionalni sportaši koriste metode trenažnog rada u fitnessu je upravo u svrhu prevencije ozljeda i u fazi nakon provedene rehabilitacije. Međutim iako rijetko ozljede se u fitnessu ipak događaju.

Ozljede odnosno oštećenja možemo podijeliti na akutne i kronične. Akutne ozljede događaju se iznenada, izazivaju oštru bol i najčešće su posljedica traume ( istegnuće ili distenzija, uganuće i sl.). Znakovi i simptomi akutne ozljede pojavljuju se u roku od 48 sati nakon nastanka ozljede i to oštrom boli, oteklinom crvenilom i pojačanom toplinom kože, te smanjenim opsegom pokreta.

Za razliku od akutnih ozljeda kronična oštećenja se razvijaju postupno, mogu se pojaviti i nestati, te uzrokovati tupu bol i često su rezultat preopterećenja, ali se mogu javiti i zbog liječenja akutne ozljede na neodgovarajući način. Liječenje akutnih ozljeda možemo podijeliti na dvije faze, ranu i kasnu fazu. U ranoj fazi primjenjuje se mirovanje, led odnosno hlađenje, elevacija i kompresija. Kasnu fazu čine fizikalna terapija, kineziterapija, masaža izmjenične kupke, heparinske masti i sl.

No najčešće vrste povreda u fitnessu nisu akutne nego kronične prirode. Naime, ako se događa ponavljana mikrotrauma koja nadvladava sposobnost reparacije tkiva, bilo da je riječ o tetivi, hrskavici, kosti ili burzi dolazi do poremećaja koji zovemo sindrom prenaprezanja. Sindrom prenaprezanja zastupljen je u 30 do 50% svih ozljeda u sportu, te je jednako zastupljen u anaerobnom i aerobnom sustavu treninga.

Najčešći uzroci sindroma prenaprezanja su anatomska odstupanja, mišićno tetivna neravnoteža, smanjena fleksibilnost, nestabilnost zgloba, pogreške u treningu i neodgovarajuća podloga, odnosno sportska obuća.

U fitnessu dominiraju dva sustava treninga anaerobni odnosno trening s utezima i aerobni ili kardio trening, aerobik i sl. U radu s utezima jedan od najčešćih mehanizama ozljeđivanja je preveliko opterećenje u odnosu na mogućnosti vježbača odnosno nepravilno izvođenje vježbi.

Kako je rame izrazito specifičan zglob ponajprije s toga jer je u mogućnosti izvoditi veliki opseg kretnji ne čudi činjenica da se većina ozljeda odnosno bolnih stanja događa upravo u ramenom zglobu. Kod dizača utega rekreativaca možemo reći da se najčešće ozljede vežu uz one vježbe u kojima se savladavaju najveće težine npr. potisak sa ravne i kose klupe gdje dolazi do ozljede odnosno oštećenja rotatorne manžete ramena. Rotatornu manžetu ramena čine četiri mišića i njihove pripadajuće tetive ( subscapularis, supraspinatus, infraspinatus i teres minor).

Nadalje najčešća povreda koljena u fitnessu je patelofemoralni bolni sindrom tj. povreda zglobne hrskavice stražnje plohe patele izazvana prenaprezanjem koja uzrokuje bol prilikom čučnja ili pri vježbama na steperu. Kod povreda potkoljenice možemo izdvojiti shin splints ( trkačka potkoljenica ) kod koje se javlja nelagoda ili bol s prednje ili lateralne strane potkoljenice i jedna je od najčešćih povreda u aerobiku, te je također posljedica dužih naprezanja odnosno ponavljanih mikrotrauma.

Kod ozljeda stopala možemo izdvojiti metatarzalgiju koju karakterizira bol u prednjem dijelu stopala koja se javlja kod većih napora i plantarni fascitis odnosno bolnost donjeg dijela petne kosti.

Kako je liječenje ovih ozljeda odnosno oštećenja prilično dugotrajno najveću pažnju treba posvetiti prevenciji. Prevencija uključuje biomehanički ispravno i djelotvorno izvođenje svih kretnih struktura, nošenje prikladne obuće i odjeće, obavezno zagrijavanje na početku treninga i obavezno istezanje svih mišićnih skupina.

Objavljeno 29.05.2007.