Dragi prijatelji,

dosad sam milijun puta pokušavala napisati ovo ali sam isto toliko puta i obrisala. Znam da vas većina mene ni ne zna, osim Gymke i par divnih cura koje su me pratile i pomagale. Razlog zašto vam ovo pišem jeste činjenica da je puno djevojaka i mladića koji prolaze isti pakao koji sam prošla i ja, i s kojim se još tu i tamo borim. Vjerujte kada tražite izlaz, idete na sve moguće web stranice pa čak i na ovu u nadi da ćete naći potrebnu pomoć. I da, meni jeste pomoglo....Pomogli ste mi i vi ivni članovi svojim savjetima, osobito ti Gymka i Smajlice. I zahvaljujem vam od sveg srca.  A evo i moje priče...

Kao dijete s nepune tri godine sam morala napustiti svoj rodni grad zbog rata. Seljakali smo se nebrojeno puta, najgori osjećaj je bio stalno napuštanje tog sugurnog mjesta. Zadnjih sedam godina do 1998.sam provela na moru i imala sam tada zaista lijepo djetinjstvo.Uživala sam u sitnicama. Uvijek sam bila za igru, zezanje, ma općenito za život i vječito je bio mi osmijeh na licu. U tom periodu 1995. dogodile su se dvije mi vrlo potresne stvari- smrt djeda koju su meni kao djetetu javili na telefon jer roditelji su bili vanka i odmah nakon toga možda nekih 3mj mi se osoba koju sam tada nekako voljela možda više i od roditelja-moja kuma se ubila. Bilo je strašno jer sam vidjela njezino dvoje djece kako doslovno umiru od tuge. Tu je počeo taj strah da će se to dogoditi i mojoj mami. Sada kada ovo čitam mislim da je tu počela i ta nesigurnost pomalo... 1998.sam se vratila u svoj rodni grad- i bilo je zaista katastrofalno. Razrušeno sve, nema djece na ulici da se igraju, tuga ali zaista prava tuga. Ono što je tada mi bilo najteže jeste što sam ostavilo doslovno djetinjstvo na moru...prijatelji, škola, kuća, sve.... 

Brat i ja smo često ostajali u kući jer nikog nije bilo na ulicama, pa smo jeli. Uživali smo u hrani. Nekako u 5 razredu su djevojke počele primjećivati kako meni se naziru grudi i kako sam debela. No iskreno, imala sam možda 2kg više nego one, no očito je to bilo previše. Tako sam ja sebi utuvila u glavu da ako smršavim, više će se družit sa mnom i niko me neće zezati. Počelo je sve s vježbanjem, svaki dan po 40minuta. Nakon mjesec dana je to počelo i sa smanjivanjem obroka i na vježbanju od 2h dnevno. Moram reći da sam bila bolesno oprezna i da sam se uvijek trudila da nitko ne primjeti. Nakon pola godine to se stanje moglo nazvati anoreksijom. Dnevno bih pojela jabuka, 2 jaja i to je to. Ali bih vježbala ili išla šetati po par sati. Moji su roditelji skužili nakon par mjeseci, kada su me natjerali da stanem na vagu...mislim da su tog dana roditelji shvatili o čem se radi. Vaga je pokazala 38kg. Nakon dugih razgovora s njima, dan po dan je išlo na bolje. Odbijala sam ići u bolnicu, ali su me pomno pratili. Mada mislim da nikad nisu razumijeli da to nije stvar samo hrane, nego osjećaja i kaosa u meni. Nkaon godinu dana sam opet bila normalna. 

Nakon 2godine me pubertet dobro uhvatio i počela sam se debljati. Ali sam počela i jesti, doslovno sam se natrpavala hranom ali nisam povraćala. Udebljala sam se 10kg, moji su bili sretni. I u tom peridou sam slomila nogu i opet se još udebljala. Na zadnjoj kontroli ortoped mi je rekao da sam debela i da će me boljeti koljeno ako ne smršavim. Imala sam 60kg, na svojih 163cm. To je bio prekidač, alarm u mojoj glavi, put u pakao 2. Nekako ne znam ni ja sama kako je to došlo do mene, ali počela sam povraćati-prst u usta. Planirajući i skrivajući se, nitko nije primjetio. I skinula sam nakon godinu dana 12kg. Mojima sam rekla da je to od vježbanja jer sam svaki dan vježbala 1h ali sam i jela puno, pa su mislili da je to ok. To skrivanje i planiranje i strah da me netko ne vidi  je trajao cijelu srednju. Na zadnjoj godini 4.razred srednje, opet me mama uhvatil. Bilo mi je i drago jer sa bila preumorna od skrivanja, od osjećaja samoće, odd praznine iznutra...bila sam umorna od same sebe. Išli smo u Zagreb na liječenje. Prošli smo svašta od privatnih liječnika koji su bezobrazno skupi, bolnica, ambulantnih liječenja. Jedino što sam od doktora dobivala je hrpa antidepresiva i tableta za spavanje, a opet od drugih liječnia su to bile riječi tipa: "Ti si hirovita i razmažena i uništavaš roditelje, takvi kao ti ne zaslužuju život, koliko ljudi gladuje a ti povraćaš, treba tebe dobro istuć, ne vrijediš nimalo,..." Trajalo je to godinu dana, i paralelno sam se upisala na fax. Ne mogu vam opisati koliko je to sve skupa bilo teško. Kao da sam vodila paralelno 5 života. Teško mi je bilo koncentrirati se zbog silnih tableta (na dan po 5-6komada + 2 za spavanje), ali se nisam dala. Znala sam da ne smijem se predati. Ono što moram naglasiti jeste to da mi nijedan doktor nije pomogao, jedino su ih novci zanimali. I tamo sam upoznala hrpu ljudi, pa i onih poznatih s estrade ali i sportašica koje imaju iste probleme. Svi su oni bili ja, lijepo razvučen osmijeh na licu a ispod toga truča duša, truo mladi život. 

Prošle godine sam odlučila nešto poduzeti. Došla sam na ovaj forum, i našla Gymku. Savjet po savjet, išo je. Ono što je važno jeste da budete sigurni da ima nade, da se to izliječiti. Moje je trajalo nekih 12godina, ali sada sam na dobrom putu. Dragi svi koji imate ovakav problem, mogu vam dati par savjeta koji su meni pomogli.

1.Uvijek, ali uvijek dan prije si napravite jelovnik i točno do detalja napišite što ćete jesti i kada. Tako vam neće biti od ranog jutra kaos i da ćete trpati štogod stignete.

2.Bacite vagu, ne treba vam kod kuće jer će vam stvarti dodatni pritisak.

3.Budite svjesni da ćete se udebljati malo, ali kako je i Gymka rekla to je voda i hrana. Ali brzo se to izbalansira.

4.Vježbajte. Meni pomaže, i sada uživam u svakom mišiću koji vidim na sebi.

5.Kada vam dođu crne misli, dajte si savjet koji bi dali osobi koju volite. Dakle, da bi objektivo razmišljali odovojite se od sebe,i pokušajte razgovarati sa sobom kao da je u pitanju npr vaša prijateljica. Što bi vi joj rekli, što bi je savjetovali?

6.Zapamtite da je ok posrtati, i meni se dogodi ali sada to više nije svakodnevno. I važno je težiti ka zdravom životu, jer je osjećaj neopisiv.

7.Zdanja stvar, sve ali sve je teško dok ne postane lako! Vjerujte s vremenom neke stvari su bilja lakše, i osmijeh na licu više nije lažan!

Nadam se doista, da vama koji imate ovakve probleme će ovaj moj post pomoći ili vi drugi koji nemate ovakve probleme ćete možda nekom drugom uspjeti pomoći.  :)

Objavljeno 31.03.2012.