Postoje neki ljudi koji jednostavno zrače pozitivnom energijom, uz koje se osjećate dobro i koji donose radost ljudima oko sebe. Upravo takva je Irena Štetić Andrin, koju je javnost imala priliku upoznati kao sudionicu showa Život na vagi koja je od ne-finalista skinula najveći postotak kilograma. 

Tim povodom razgovarali smo s Irenom koja nam je otkrila tajnu svog vrhunskog rezultata, ali i nesebično podijelila i svoju životnu priču i savjete onima koji se bore s viškom kilograma.  

Kako bi se predstavila u par rečenica. Tko je Irena Štetić Andrin, osim što je bila sudionica Života na vagi?

Znate me kao Irenu, ali prijatelji me zovu Ira, suprug me zove Renči, šira obitelj me zove Seka jer sam najmlađa… Svi iz moje familije kažu da sam najemotivnija među njima pa me možda najbolje opisuje upravo to - ta moja emotivnost se prva vidi. Ali vidljivo je i da sam uvijek puna energije, što je očito i na poslu kojem sam predana i kojeg obožavam, ali jednako tako i u društvu.

Obožavam druženja s prijateljima, obično sam ja ona koja pokreće akciju… Ali Irena je i ona koju svi zovu kad imaju problema jer zna slušati i dati savjet. Prijatelji su mi, pri mom odlasku u “Život na vagi”, rekli – nadamo se da se nitko neće rastati dok nisi s nama jer tko će nas saslušati, razumjeti i savjetovati ako zapnemo u nekom problemu… Sva sreća, kad sam izašla iz “Života na vagi”, prva rečenica im je bila – svi smo na okupu, nitko se nije rastao. Valjda su pazili da ne upadnu u probleme.

Kako je izgledao tvoj život prije kuće, a kako izgleda danas? Jesu li postojala neka ograničenja zbog kojih nešto nisi mogla napraviti, a danas možeš, u svakodnevnom životu?

Mnoge svakodnevne situacije, koje su većini ljudi sasvim obične i rutinske, pa o njima ni ne razmišljaju, meni su bile veliki izazov. Počevši već od jutra, kad bih se tuširala, nisam se mogla sagnuti da bih oprala noge niti sam mogla podići nogu. I prilikom odijevanja mi je debljina bila prepreka – nisam mogla navući čarape pa mi je u tome pomagao suprug. Nisam ni cipele mogla zavezati pa sam ih nosila odvezanih vezica koje bih samo gurnula u cipelu. Kad smo kod cipela, štikle su mi velika ljubav, ali ni njih, naravno, nisam mogla nositi.

Obožavam plesati, a čak ni plesati nisam mogla – kad bih počela, brzo bih se umorila i bila prisiljena odustati. Nisam mogla stati u sjedalo u avionu, a znala sam i skrivati da se prije polijetanja nisam vezala jer jednostavno nisam uspijevala zakopčati pojas. Na putovanjima sam izbjegavala obilazak mjesta s puno stepenica jer mi je bilo teško penjati se…

Oticale su mi noge, imala sam visok tlak, bila sam u inzulinskoj rezistenciji što je faza pred dijabetes… No, iako je to sve bilo frustrirauće, kao najveće ograničenje sam doživljavala to što nisam mogla biti kompletna žena svome mužu, onakva kakva sam željela biti.

Sve to je, zahvaljujući upornosti i vježbanju pod budnim okom trenera Marija Mlinarića, danas iza mene, a trenerica Ivona Svalina koja je sa mnom od izlaska iz kuće kaže kako sad veselo trčim na trening.    

Vježbanje isto spade među aktivnosti koje mi prije ulaska u kuću nisu išle, a danas sam u vježbanje zaljubljena i svako jutro prije odlaska na posao idem trenirati.

Sjećaš li se, kako si jela prije showa? 

Jela sam kad i kako sam stigla, uglavnom je to bilo neredovito, najčešće kasno navečer kad bih došla s posla. S obzirom na to da sam puno vremena provodila na terenu, benzinske stanice su mi bile mjesta na kojima bih se opskrbljivala hranom, zapravo onim što hrana nikako nije – grickalicama, sokovima, slatkišima…

Svjesna sam da sam trpajući slatkiše u sebe zapravo hranila svoje emocije. I kad bih jela u restoranu, uvijek bi to bio previše kaloričan obrok s umacima. Kuhala sam i doma, ali kako je suprug zbog posla često izbivao iz kuće, tako sam kuhala kad je on bio doma dok mi se za sebe samu nije dalo kuhati.  

Jesi li oduvijek bila punašna, kad si se počela debljati?

Ja nikad nisam bila mršavo dijete, ali nisam bila niti debelo. Izgleda da je kod mene okidač za debljanje uvijek bio stres. Počela sam se debljati kad sam, za vrijeme Domovinskog rata, bila prognana iz svog doma u Staroj Gradišci. Bila sam tad u 4. razredu osnovne škole i imala 9 godina, možda je to već bilo i predpubertetsko, emocionalno i hormonalno osjetljivo razdoblje.

Ljeto poslije završene gimnazije sam drastično smršavjela i takva sam, s 56 kg, ostala tijekom cijelog studiranja, sve do zadnje godine fakulteta, kad sam, opet zbog stresa, u godinu dana dobila 30 kg. Na prvom poslu sam, opet u samo godinu dana, dobila 26 kg.  

Nakon bezuspješnih pokušaja mršavljenja, sa 112 kg sam odlučila otići na operaciju podvezivanja želuca, a nakon nje sam, hraneći se samo juhom i jogurtom po preporuci, prvih mjesec i pol dana, došla do 85 kg. No, tijekom te operacije mi je krivo ugrađen želučani prsten, što sam otkrila tek poslije jer mi se prsten nije mogao napuniti, tako da sam se, na žalost, umjesto da mršavim, nakon prelaska s juhe i jogurta na druge namirnice, ja i dalje debljala i tako došla do 132,8 kg.

Iako sam tijekom života sama pokušavala smršavjeti, pa i vježbati, brzo sam odustajala jer nisam vidjela ohrabrujuće rezultate. Nakon svega, bilo mi je jasno da jedino ulaskom u “Život na vagi” mogu uspjeti. 

Što je u kući bilo najteže? Jesi li imala neke krize i kako su izgledale, a kako si ih prevladala?

Kad sad, s vremenskim odmakom, o tome razmišljam – mogu reći da mi zapravo ništa nije bilo teško… Ali činjenica jest da je u kući bilo i fizičkih, i psihičkih, i emocionalnih izazova. U početku me zatekla i šokirala međusobna ljubomora natjecatelja, izbacili su me iz takta takvi međuljudski odnosi, jer ne živim u takvoj okolini ljudi.

Ipak, svi “napadi” ukućana u meni su stvorili pozitivan inat, jačalo mi je samopouzdanje i sve me to gradilo kao osobu. Dodatno me motiviralo da još više “grizem” i trudim se, naravno, uz neograničenu i nesebičnu podršku mog trenera Marija, koji me je uvijek bodrio i kad je bilo najteže…

Ignorirala sam ih i pokazala koliko sam mentalno jaka. To je bio moj obrambeni mehanizam i time sam nadvladala sve izazove. Sad shvaćam da je bilo upravo tako, ali tada sam, iskreno, kroz sve to prolazila s osjećajem gorčine…

Jedina prava kriza u kući bila je onaj tjedan nakon kojeg sam ispala, a kreirala sam je sama svojim mislima. Stalno sam govorila da je stanje u glavi najvažnije, a primijetila sam da mi se upravo u glavi događa promjena koja me vodi van i nisam to nikako mogla promijeniti - razmišljala sam o mužu, prijateljima, poslu… već sam otišla glavom izvan kuće.

Samu sam sebe na taj način izbacila iz showa i svjesna sam toga. A točno je tako bilo i drugima – kad im je fokus iz kuće, režima prehrane i vježbanja, otišao na život izvan kuće – i oni su ispali iz showa.   

Treninzi su iskušavali moju fizičku izdržljivost – kad sam prešla svoju granicu, preforsirala se, hvatao me napad panike praćen vrtoglavicom i slabošću, znalo mi se zacrniti pred očima. Tijelo jednostavno nije htjelo izaći iz zone komfora na koju je godinama naviklo. I sama sam to shvatila, a razgovor s trenerom Mlinarićem mi je to samo potvrdio.

Kad bi mi se događale te krize, stala bih, duboko udahnula i izdahnula deset puta pa nastavila dalje s treningom. I sad, kad radim puno napornije treninge, zna doći do takvih trenutaka pa opet zastanem, duboko udahnem i izdahnem deset puta i nastavim dalje, a i prisjetim se kroz što sam već sve prošla pa mi odmah bude lakše...

Koliko je lakše ili teže taj ritam treninga i prehrane održavati vani? Koliko ti je važna podrška bliskih ljudi?

Čula sam da mnogi ljudi govore da je vani puno teže redovito trenirati i pridržavati se režima treninzima prilagođene prehrane. Ali ljudi koji su u showu zaista donijeli odluku i promijenili svoj način razmišljanja, uz dobru organizaciju i vani se savršeno pridržavaju ritma treninga i režima prehrane. Ja sam se s takvom odlukom presretna vratila na posao, prijateljima i obitelji.

Sretnija sam i ispunjenija u odnosu na to kakva sam bila prije ulaska u show. Veselo ustajem svako jutro u 5.30 i nakon doručka sam u 8 na treningu nakon kojeg idem na posao. Meni je sve to lako. Ali opet je, kao i u showu, stvar u glavi.

Rezultati koje ostvarujem vani su odlični, a ne motiviraju samo mene nego i druge koji mi se javljaju i govore da sam ih potaknula na vježbanje. Mnogi koji su me gledali u “Životu na vagi”, a i sami imaju potrebu skinuti višak kilograma, čak me pitaju i za savjet. Dive se mojoj upornosti da, unatoč brojnim izazovima koje sam imala u kući, izdržim do kraja i ne ispuštam iz fokusa svoj cilj. Ti divni susreti s ljudima na ulici, ali i poruke koje stižu iz Kanade, SAD-a, Irske, Švedske, Norveške, Francuske, Belgije, BiH, Srbije, Makedonije, Slovenije… velika su mi podrška.

I prije ulaska u “Život na vagi”, kao i tijekom showa, podrška mi je bila jako važna. Suprug mi je odmah rekao da zna da idem do kraja jer kad se nečeg prihvatim to dovedem do kraja. Oni koji me znaju i prije ulaska u kuću su već govorili – znamo te, kakva si kraljica, ne sumnjamo da ćeš uspjeti!

Upravo se ti moji dragi ljudi, koji su vjerovali da ću dostići svoj cilj, sada ne čude zašto idem dalje i postavljam si nove ciljeve. Kažu mi – već dobro izgledaš, nemoj samo pretjerati. No, ja sam u kuću došla s ciljem koji sam si postavila i ostvarila – došla sam do 78 kg, a sad imam novi cilj - do 6. mjeseca sljedeće godine izgraditi mišićnu masu, oblikovati tijelo i doći do 65 kg. Znam da ću i taj cilj ostvariti.

Kako izgleda tvoja prehrana danas i koliko puta tjedno vježbaš?

Vježbam jedan puta dnevno, svako jutro. Imam bogatu i raznoliku prehranu koja je prilagođena mojim treninzima. Jedem pet obroka dnevno, izbalansiranih proteina, zdravih masti i živih namirnicama. U pravilu sve zbrajam - koliko čega dnevno smijem unijeti u svoj organizam za postizanje najboljih rezultata, ne računam kalorije, nego gramažu proteina i ugljikohidrata.

Naučila sam dosta o prehrani - kad idu ugljikohidrati, a kada proteini, povrće, salate… Ipak, ima namirnica koje si ne smijem priuštiti i toga se pridržavam - slatkiše sam uspješno zamijenila goji bobicama…

Što bi savjetovala onima koji se bore s viškom kilograma, a ne uspiju ili se ne odluče na prijavu u show?

Prije svega, preporučila bih svima da se prijave u “Život na vagi” jer će tamo biti koncetrirani samo na sebe, izolirani od svakodnevnog stresa i problema s kojima se sreću izvan kuće, a imat će i podršku stručnog tima bez kojeg nikome ne bih savjetovala drastično mršavljenje “na svoju ruku”… đ

Tko god si može priuštiti da se prijavi u show - neka to učini.  Oni koji iz nekog razloga ne mogu, ili se jednostavno ne žele izlagati očima javnosti, neka obavezno angažiraju stručne ljude, trenere koji su školovani za takav posao. Jer isto kao što ne liječimo sami sebe, nego se bolesni obraćamo liječniku za pomoć, tako se za pomoć pri skidanju viška kilograma trebamo obratiti trenerima i nutricionstima da nas kroz to vode i pomažu nam na tom putu. 

Kada bi usporedila Irenu prije i Irenu sada, osim fizičkih, koje su se promjene još dogodile?

Ispunjenija sam, sretnija, ponosna na sebe. Iako mi samopouzdanja nikad nije nedostajalo, sada ga imam još više. Za boravka u kući sam shvatila da, sve ono dobro što ljudi vani misle o meni, a ja nisam mislila da sam toga dostojna, zapravo jest istina.

I prije su mi znali reći – Irena, koja si ti kraljica – ali tek sad i samu sebe takvom doživljavam, tako se i osjećam. Sviđa mi se Irena koju sada vidim na fotografijama, ponosno se pogledam u ogledalu i svjesna sam da još ima prostora za napredak.   

Sad nosim odjeću koja mi se sviđa, za razliku od prije kad sam nosila samo onu u koju bih stala. Svu tu odjeću od prije sam darovala i kupila potpuno novu garderobu – od donjeg veša do kaputa i cipela. Otišla sam u istu trgovinu u kojoj sam nekad kupovala samo jedan model grudnjaka u koji sam mogla stati, a sada sam birala između njih dvadeset. Ponosno sam kupila i negliže u kojem želim biti zgodna i lijepa svome suprugu koji kaže da se ponovo zaljubio u mene.

Irena prije showa je maštala o tome da postanemo roditelji, a sada je uvjerena da ćemo to ostvariti. I radujem se tome da budem fit trudnica i mama. Najkraće rečeno - kvaliteta cijelog mog života se poboljšala.

Kakvi su ti planovi s osvojenom novčanom nagradom?

Nagradu u iznosu od 50 000 kuna ću dati u humanitarne svrhe, a u dogovoru sa suprugom i mojim trenerom Marijom, ići će na nekoliko adresa, upravo dogovaramo detalje. To je samo nastavak tradicije koju sam davno započela – dijelom zarade svoga posla svake godine darujem udrugu ili ustanovu koju bismo suprug Ivica i ja odabrali.

Za vrijeme božićnih blagdana to su bili darovi za dječje domove i udruge, prošle godine u Slavonskom Brodu darove smo nosili u “Kuću sretnih ciglica”, a i ove godine pripremamo za svu djecu jedne udruge. Potrebno je, ako smo u mogućnosti, dijeliti s drugima.

Ja sam u “Životu na vagi” imala podršku mnogih i ostvarila sam svoj dugogodišnji san – promijenila sam svoj život na bolje. Novčana nagrada mi u tome nikad nije bila cilj. Ako mogu njome nekome pomoći i uljepšati barem blagdanske dane – nitko sretniji od mene.

Objavljeno 06.12.2018.