Situacija je ovakva: nisam od onih koji svaki dan jedu nešto slatko i kad me uhvati ta želja, najradije posegnem za sladoledom ili retkom tamne čokolade s visokim udjelom kakaa.

No, moj „gym buddy“ Latica je pravi slatkoljubac. Ona je jedna od onih koji bi (da mogu) svaki dan započeli kroasanom s čokoladom. Ipak, kako smo obje svjesne da to prvenstveno zdravstveno nije najbolji izbor odlučile smo se na jedan izazov – 30 dana bez šećera!

Pametno smo se za izazov odlučile krajem studenoga, da nam izazov (ako ga uspijemo izdržati) završio neposredno uoči božićnih blagdana tako da tad ipak možemo pojesti nešto slatko. Tim povodom, a kako bismo s čitateljima podijelile svoje iskustvo i promjene koje smo uočile, odlučile smo odraditi ovaj tekst kao neki poluintervju:

Da nekako dobijete dojam, u nastavku ćemo obje navesti što bismo od slatkoga pojele u 30 dana. U mom slučaju je to otprilike ovako: 300 g tamne čokolade, 500 g sladoleda, 5 palačinki s marmeladom, 2-3 razna kolača (čupavci, kremšnite ili mađarice), 2-3 šalice čaja s medom i 250 g keksa (Domaćica). Dakle, ja slatko ne jedem svakodnevno ni u velikim količinama. Kod Latice je situacija znatno različita:

„Iskreno, zbilja mi je teško izračunati što bih sve pojela u 30 dana, ali mogu ti reći da bih u jednom danu mogla pojesti primjerice dvije Rumko čokoladice, nerijetko i kroasan s čokoladom, a sigurno bi se našlo još nešto u hodu, par nekih čoko ili gumenih bombona. Pravila nema, samo da je nešto slatko i čokoladno.“

Pravila izazova

Kod dogovora oko pravila sve je bilo vrlo jednostavno: zabranjen nam je unos bilo kakvih slastica (kolača, keksa, čokolada, sladoleda i bilo čega što sadrži šećer) slatkih napitaka i meda, a dozvoljeno je voće i home-made slastice koje nemaju u sebi šećer, ali mogu sadržavati zdraviji brezin šećer.

„Dan prije“ početka izazova

Do dogovora je došlo prilično spontano, kroz jedan razgovor, tako da nijedna od nas nije imala previše vremena za pripremu. Dogovor je pao u četvrtak navečer, a s izazovom smo krenule od petka ujutro. Iako smo obje bile svjesne da to radimo primarno kako bismo stekle naviku življenja bez slatkiša, ipak smo prije izazova pojele nešto slatko.

U mom slučaju to je bila jedna kuglica sladoleda. Latica je svoj oproštajni obrok ipak malo pojačala: „Pa zapravo se ne sjećam točno što sam pojela, ali vjerujem da jesam, sigurno neki udarni kombo: npr. 8 komada Kinder čokoladica i još neki bonus sam si vrlo izgledno osigurala.

Koliko je bilo teško?

Iskreno, meni je samo prvih par dana padalo na pamet pojesti nešto slatko, ali više mislim da mi je trebalo par dana da zapamtim da smo u izazov, a ne da to smetnem s uma, nego što je ta želja bila toliko jaka. Već nakon par dana sam to usvojila i bez problema sam išla iz dana u dan.

Kad mi je baš došla želja, a to je bilo najjače u danima pms-a, napravila sam si proteinski čokoladni kolač gotov u 1 minuti koji ne sadrži nikakve šećere i želja je bila utažena. Ono što se kod mene dogodilo je da sam u ovih mjesec dana napravila nekoliko jednostavnih i zdravih slastica bez šećera koje su izvrsno rješenje za sve koji izbacuju ili smanjuju šećer iz prehrane. Recepte sam objavila ovdje:

• Proteinski čokoladni kolač gotov u 1 minuti!
• Jednostavni čokoladni keto mousse
• Limun-chia puding za pravo osvježenje
• Zdrava i proteinska verzija Raffaello kuglica

Slatkoljupka Latica je ipak malo teže sve podnijela: „S obzirom na moje vrlo kritično stanje i tu ovisnost, jer to baš jest ovisnost, mogu reći da mi je bilo prilično teško prvih nekoliko dana. U cijelom tom procesu dosta sam pomno promatrala tu nevjerojatnu želju koju bih dosad uredno namirila, ali sad sam morala pronaći snage da se oduprem. Zapravo je kratak period kad te to ulovi koji možeš zbilja savladati. Stvar je više karaktera i stanja uma nego što moj organizam to treba, jer ne treba.

Već nakon prvih nekoliko takvih uspješno savladanih kriza, osjećala sam se zbilja dobro, ponajviše u glavi, a onda kroz neko vrijeme i znatno fizički. U nekim situacijama znala bih uzeti par grožđica ili žličicu kakvog protein healthy namaza.

No, moram priznati da već nakon par dana ne konzumiranja slatkiša, sve kakti zdrave zamjenske inačice koje sam kao kušala su mi ili bili preslatke ili mi uglavnom nisu bile ukusne. Onda sam shvatila da mogu i bez toga.“

Jesmo li maštale o nekim voljenim slatkišima?

Jedino što se meni u jednom trenutku baš jako jelo su bili – čupavci! Vidjela sam ih na televiziji, a nakon par dana i u jednom trgovačkom centru pa sam par dana zamišljala njihov okus u ustima. I Latica je odradila ove cravingse:

„Imala sam jednu fazu na početku gdje sam čak dok sam bila na treningu (koliko je to suludo) sanjarila o svim mogućim slatkišima koje bih u tom trenu mogla pojesti. Otišla sam toliko daleko da sam se prisjetila svega onoga što me od slatkiša neizmjerno veselilo dok sam bila klinka, slastice koje su s vremenom nestale, a koje su nam bile pojam, do toga čak kako nam je danas toliko toga dostupno i koliko svega na tom polju ima u izobilju. Jele su mi se one najgore čokolade od kojih ti doslovno od doze šećera mogu ispasti zubi.

Volim jako kombinaciju marcipana i čokolade. Sve one čokoladice koje možete pronaći uz blagajnu u nekoj trgovini redovito sam osvajala. Ako ste uočili da nekih uopće nema, vjerojatno sam to ja bila prije vas ondje (smijeh). Ja sam jedna od onih koja stoje u redu i uvijek uzmu nekoliko komada u prolazu.

Nedavno mi se dogodilo da sam u dućanu kupovala, naravno, jednu čokoladu i na odlasku mi gospođa u trgovini viče; gospodična zaboravili ste novčanik, a ja joj govorim, joj ma nema brige, bitno da ja imam čokoladu, lako za novčanik. Naravno da je gospođa sa mnom umirala od smijeha, ali kad čovjek malo bolje promisli - nije nimalo smiješno.“

Koliko je važna podrška okoline?

Ja bih rekla ovako: najvažnija je naša glava. Ako sam ja u glavi odlučila da neću jesti slatko, moja okolina može slobodno jesti najveće slastice na svijetu, mene to neće uznemiriti. Ako pokleknem, znači da zapravo nisam ni odlučila probati izdržati izazov, zar ne?

Jedino od čega sam se suzdržala ovih 30 dana je bio odlazak roditeljima (obično ih posjetim jednom mjesečno jer žive u drugom gradu) jer bi mi bilo žao mami reći ne na kolače koje ona sprema povodom mog dolaska.

„I Latica je na istom tragu: „Smatram da je izrazito bitna. Što je najbolje, moja je zbilja vrlo poticajna. Kod kuće smo već davno uveli format da ne kupujemo ništa slatko. Kolegice na poslu su na tom polju sjajne jer sve jedu zdravo i nisu toliko ovisno o slatkišima i mogu se kontrolirati.

Ja sam uglavnom bila ta koja bi donosila slatkiše na posao za sve (smijeh). Jako volimo na poslu mađarice iz Lidla, i one Domino kocke, samo što bi one kao sve civilizirane i umjerene osobe pojele svaka po jedan ili dva kolača, a moja doza je bila puno veća. Mislim, svima je to bilo kao luckasto i duhovito i svi znaju za tu moju ovisnost, ali je zapravo u jednu ruku tragično i izrazito loša navika, posebice za moje zdravlje.“

Koje smo promjene zamijetile u ovih 30 dana?

Prvu stvar koju sam ja zamijetila, a to se dogodilo već nakon 10-ak dana bez šećera je bio značajno manje nakupljene vode u organizmu. Imala sam osjećaj kao da sam se „ispuhala“, a tijekom treninga sam imala osjećaj da mi je koža puno tanja. Drugo što sam zamijetila je da sam tijekom dana puno odmornija, unatoč tome što ne spavam ništa više nego inače, te imam jedna raspored obaveza tijekom dana.

Treće, tijekom dana nisam imala trenutke gdje me uhvati teška pospanost i nemoć, već sam od jutra do večeri imala podjednake razine energije, za svakodnevno funkcioniranje. Četvrto, niti jednom tijekom 30 dana nisam imala glavobolju koju inače imamo barem 2-3 puta mjesečno.

I peto, možda i dugoročno najvažnije, već nakon polovice izazova sam osvijestila da mogu bez problema živjeti bez šećera i da uvijek mogu posegnuti za nekom zdravijom varijantnom slastice ukoliko me uhvati želja. Taj osjećaj kontrole je zapravo izvrstan!

Latičine promjene su još intenzivnije i jače:

„Odmah ću reći da sam imala osjetno puno više energije. To je prvo što sam primijetila i što me zapravo jako iznenadilo. Nisam se već dugo tako dobro osjećala. Drugo, osjećala sam se nekako lakše i nisam bila toliko napuhana. Onda zamijetiš i da ti se ten recimo popravio i da ti je koža lica nekako blistavija. Baš sam imala osjećaj kao da mi je organizam bio zatrovan i da sam u procesu njegovog liječenja i oporavka. Sva sam nekako rekla bih splasnula.

Osjeti se sve, svaka promjena i baš budeš nekako zadovoljan, a to zadovoljstvo ti je ujedno i motivacija za dalje. Ne želiš se više vratiti na staro, želiš se osjećati dobro. Osim toga, pokušala sam odgonetnuti koji je zapravo dublji problem koji leži u meni i potiče me na takve akcije. Došla sam do spoznaje da je to definitivno ritam života koji vodim, izrazito stresan posao, obveze, brige, sve ti se to negdje akumulira i onda kao sam pronađeš svojevrsno olakšanje - ja sam ga pronašla u prekomjernom konzumiranju slatkiša.

Trenutno radim na tome da se ne živciram oko stvari na koje ne mogu utjecati ili nisu u mojoj domeni da ih rješavam, da ne shvaćam sve toliko ozbiljno i osobno, da budem lišena nekih stvari u smislu zamaranja, jer ne mora me se baš sve ticati. Sve je to jedan povezani krug iz kojeg je trebalo eliminirati ili dotjerati neke stvari kako bi on postao tzv. krug zdravlja prema mojim kriterijima, slatkiši su bili samo jedna karika.“

Također, zamijetile smo promjene i u ogledalu i na vagi: obje smo izgubile par centimetara u struku, a vaga Latici pokazuje 3 kilograma manje, a meni 1,5 kg! 

Kome bismo preporučila ovaj challenge?

Ja ga savjetujem svima koji zaista pretjeruju sa slatkim i svaki dan (ili više puta u danu) posegnu za nekom slasticom. Meni je bilo izazovnih trenutaka, ali dobra organizacija i prava odluka su pomogli da sve te krize prevladam i nastavim dalje.

„Pa, ne mogu reći da mi nije bio zahtjevan. Bila je to jedna svojevrsna borba sa samom sobom. Pokušavala sam nekoliko puta ranije savladati ovaj izazov i nisam uspjela. To me najviše izluđivalo, taj karakterni segment koji nikako da ojačam i izgradim na tom polju. Svaki put bih se negdje slomila i to me stravično nerviralo.

Drugo, počela sam se brinuti za svoje zdravlje, jer ta količina šećera zbilja nije bila normalna koju sam unosila u sebe. Mislim, realno, ja sam mogla doručkovati čokoladu. Da ne treniram toliko koliko treniram pitam se samo kako bih izgledala fizički. Vjerojatno bih imala 10 kg viška, to recimo uopće ne mogu ni zamisliti taj scenarij.

Sve je to jedan rad na sebi, a on zapravo nikada ne prestaje. Point cijele priče jest da se više bavimo samim sobom, svojim zdravljem i svojim umom, da se pazimo, osluškujemo sami sebe jer ako to ne napravimo sami, neće nitko umjesto nas. Ja imam okolinu koja mi je u tome htjela pomoći, savjetovala me, bodrila, poticala, i jako sam im svima zahvalna na tome, ali sve dok to ja sama sa sobom nisam pokrenula i zainatila se, nije bilo nikakvog pomaka. Evo, sve do danas.

Hoćemo li sad za blagdane nadoknaditi sve propušteno?

„Svjesno sam ovo sve skupa izvela prije blagdana jer se blagdanima još više nagradim (čitaj: zatrujem). Računala sam na to da bih u ovom periodu od 30 dana mogla doći do faze gdje mi slatkiši kao takvi zapravo uopće ne trebaju i to se i dogodilo!

Da se razumijemo, ja nisam iz svoje prehrane kompletno izbacila sve šećere, to je apsolutno nemoguće jer šećera ima gotovo u svakoj hrani ako malo bolje obratimo pažnju na ono što jedemo. Jedem voće, koristim i dalje agavin sirup ili brezin šećer za neke stvari.

Moj cilj je bio da se prema vlastitom shvaćanju odreknem onih šećera, zlih slastica koje mi zapravo jako škode jer se nisam mogla kontrolirati. Dakle, ja nikad nisam znala pojesti samo red ili kockicu čokolade, ja bih pojela cijelu. A da ne govorim da imam i jedan oblik gastritisa koji se povremeno aktivira, povremeno povuče“, pojašnjava Latica.

Stoga, nakon 30 dana vez šećera jednoglasno smo dogovorile: nastavljamo s no-sugar izazovom. Ako smo 30 dana mogle normalno funkcionirati bez šećera i nezdravih slastica, onda možemo i dalje bez njih, zar ne? Pokušajte i vi i pobijedite s nama svoju „ovisnost“ o slatkome!

Objavljeno 23.12.2022.