Svi mi imamo urođenu potrebu za šećerom. Smatra se da se ta potreba javlja zbog toga što je majčino mlijeko – prva namirnica koju za života konzumiramo – slatko. Uz potrebu za slatkim, zadovoljava i potrebu za energijom u organizmu.

Sladila se dijele na dvije skupine:

1. HRANJIVA SLADILA

U ovu skupinu sladila ubrajaju se sva sladila koja imaju energetsku vrijednost. To su svi monosaharidi i disaharidi. Predstavnici monosaharida su glukoza i fruktoza, a disaharida saharoza. Tu pripadaju još i med, razni slatki sirupi koji se koriste za zaslađivanje te aspartam, koji je umjetnog podrijetla, ali ima kalorijsku vrijednost.

2. NEHRANJIVA SLADILA

To su sladila koja nemaju nikakvu kalorijsku vrijednost. U ovu grupu pripadaju saharin, ciklamati, sukraloza, neotam, taumatin, acetosulfam K…Oni su slađi od samog šećera u rasponu od 30 do 13000 puta.

Osnovna prednost umjetnih sladila je to što nam daju osjećaj slatkoće, iako nemaju kalorijsku vrijednost.

Nedostatak zaslađivača starije generacije ( saharin, ciklamati ) je naknadni metalni okus u ustima, te činjenica da se na visokim temperaturama razgrađuju (znači ne mogu se koristiti pri kuhanju i pečenju).

Ti nedostaci su, nakon dugotrajnih istraživanja koja su provodile tvrtke i trajala su dvadesetak godina, riješeni upravo umjetnim sladilima novije generacije, poput sukraloze i neotama.

Sukraloza – umjetno sladilo koje je od šećera slađe 600 - 1 000 puta, a dobiva se složenim postupkom kloriranja šećera. U mnogim zemljama EU nije odobrena zbog pitanja sigurnosti. Naime, utvrđen je cijeli niz sporednih pojava: smanjivanje štitnjače, povećanje jetre i bubrega, atrofija limfnih čvorića, usporen rast, smanjenje crvenih krvnih stanica itd. Te nuspojave su utvrđene na pokusnim životinjama, ali se pretpostavlja da se slične pojave mogu javiti i kod ljudi. Najviše se koristi u gumama za žvakanje i u raznim proizvodima za pečenje.

Neotam – on je "čudo" moderne tehnologije jer je od šećera slađi 7000 – 13000 puta. Nema energetsku vrijednost i ne ostavlja naknadni osjet u ustima, što znači da ima okus potpuno identičan šećeru (čisti intenzivan osjet slatkoće).

Svi provedeni testovi unutar kliničkih studija kažu da nema nikakvih nepoželjnih nuspojava. Koristi se u raznim smjesama i proizvodima, uključujući i pečene proizvode. Idealno se uklapa u tekuće smjese, gdje može značajno (do 25%) smanjiti njihovu energetsku vrijednost. Također produžuje osjećaj slatkoće (žvakaća guma na bazi neotama ostaje dvostruko duže slatka od klasične formule). Veoma je stabilan, kako na visokim, tako i na niskom temperaturama.

Taumatin – dobiva se iz egzotičnih plodova trposkih biljaka, 2000 – 3000 puta je slađi od šećera. U zemljama EU je odobren kao sladilo, dok je u SAD – u i Kanadi odobren samo kao pojačivač okusa. Ima svojstven naknadni okus i nestabilan je pri visokim temperaturama, tako da se koristi samo u žvakaćim gumama i nekim slasticama.

Saharin - do sada najjeftinije i najraširenije umjetno sladilo na svijetu koje najviše koriste dijabetičari. 200 – 700 puta slađi od šećera, predstavlja organsku komponentu dobivenu sintezom iz nafte. Preporuča se dnevni unos od 5 mg/kg tjelesne mase.

Ciklamati – oni su svega 30 puta slađi od šećera. Komercijalni uspjeh su postigli tek kad su kombinirani sa saharinom u odnosu 1:10. Odobreni su u 50 zemalja svijeta, dok su u ostalim skinuti s liste sigurnih aditiva.

Posljednjih 10 godina naveliko se razvila rasprava o škodljivosti umjetnih sladila, zbog čega su izvršena brojna dodatna istraživanja i utvrđeni su limiti u pogledu ukupne dnevne doze. Zaključak je da postojeći zaslađivači nisu opasni, ako se pridržavamo propisanih dnevnih doza.

Objavljeno 01.07.2009.