Na početku ovog članka potrebno je najprije razjasniti osnovnu zabludu koja vlada kod poimanja gubitka tjelesne težine. Velikoj većini ljudi, cilj je izgubiti suvišno masno tkivo, a zadržati što je moguće više korisnog tkiva.

Međutim, većina dijeta koje kruže internetom, ženskim časopisima i sl. fokusirana je na sasvim drugu stvar – gubitak kilograma. A gubitak kilograma može značiti gubitak masnoga tkiva, gubitak mišića ili gubitak vode.

Godinama je vaga bila mjerilo učinkovitosti određene dijete, a nažalost vrlo često je i danas tako, jer je u prirodi prosječnog čovjeka da kod tih stvari prednost daje kvantiteti (broju izgubljenih kilograma), a ne kvaliteti (vrsti tkiva koju su izgubili).

Iz navedenoga je, dakle, jasno da se trebamo usredotočiti na promjene u tjelesnom sastavu koje obuhvaćaju masno tkivo. Ukupna tjelesna masna masa je zbroj potkožnog masnog tkiva i visceralnog masnog tkiva. Visceralno masno tkivo je ono koje oblaže unutarnje organe. Iako ono u ovom članku nije primarna tema, bitno ga je spomenuti jer ima veliki utjecaj na zdravlje pojedinca.

Naime, to salo ima izrazito negativni učinak na organizam jer pojačava upalnu reakciju u unutarnjim organima. To čini tako što luči supstance pod imenom adipokini, koji su u stvari signalni proteini koji povećavaju krvni tlak i remete inzulinsku ravnotežu.

Također, visceralno salo smanjuje količinu adiponektina, hormona koji je bitan za sagorjevanje masti i koji ubrzava metabolizam. Kombinacija smanjene inzulinske osjetljivosti, hipertenzije i povećanih triglicerida stvara preduvjete za aterosklerozu, povišeni LDL kolesterol (nepoželjna frakcija kolesterola u krvi), a sve zajedno je važan faktor za razvoj dijabetesa.

Potkožno masno tkivo je ono koje se nalazi direktno ispod vanjskog sloja kože. To je ono salo koje možete uhvatiti prstima kad se uštipnete. U predjelu trbuha, potkožno salo prekriva trbušne mišiće i ako ga je previše, oni se uopće ne vide.

Vrlo često u teretani čujemo pitanje koje bi trbušnjake trebalo raditi da se dobiju čuvene pločice? Redoviti odgovor je: svi imaju pločice (jer je takva građa trbušnog mišića), samo su kod nekih na tajnom zadatku, under cover! Da bi se vidjele, treba skinuti salo koje ih skriva, a to ćemo postići kombinacijom dijete i aerobnog treninga.

Mjerenje potkožnog (subkutanog) sala

Kroz dugi niz godina tijekom kojih se ljudi bave tom problematikom, razvijeno je mnoštvo metoda za mjerenje potkožnog masnog tkiva. Neke su jednostavnije i dostupnije široj populaciji, a druge su pak kompliciranije i zahtjevaju profesionalnu opremu i određeno iskustvo onoga tko ih provodi. Međutim, niti jedna metoda nije savršena i svaka od njih ima svoje prednosti i nedostatke.

1. Hidrostatsko mjerenje ili podvodno vaganje

Podvodno vaganje (underwater weighing) se smatra zlatnim standardom u mjerenju potkožnog sala, makar su ga neke modernije i pouzdanije metode učinile zastarjelim.

Bazira se na činjenici da salo bolje pluta (plovnije je) od mišićnog tkiva. Razlog je taj što salo ima puno manju gustoću od mišića.

Najprije se osobu izvaže na suhome. Nakon toga sjeda u specijalni tank. I dok sjedi na specijalnoj vagi u tanku, tank se spušta u vodu, a osoba koju se mjeri izdiše sav zrak. Procedura se ponavlja 3 puta i kao rezultat se uzima prosjek mjerenja. Nakon toga se podaci uvrste u posebnu jednadžbu kako bi se utvrdila masa bez masnog tkiva.

Mane ove metode su sadržane u nekoliko pretpostavki koje se moraju uzeti u obzir. Najprije, osoba nikada ne može izdahnuti sav zrak iz pluća pa pretpostavljenu količinu zraka koji ostaje u plućima treba pretpostaviti (mogućnost greške, jer 0,5l zraka može promijeniti rezultat za čak 3-5%).

Zatim, treba biti napravljena procjena gustoće kostiju, mišićnog i masnog tkiva, a ona varira ovisno o rasi, dobi, stupnju aktivnosti osobe, itd. Mnoge takve pretpostavke su netočne.

2. Metoda mjerenja kožnih nabora kaliperom

Kod ove metode se, na nekoliko karakterističnih mjesta na tijelu, pomoću kalipera mjeri veličina kožnih nabora. Veličina nabora u stvari je debljina potkožnog masnog tkiva. Unoseći izmjerene vrijednosti u jednadžbu, dobivamo podatak o postotku potkožnog masnog tkiva. Postoji 7 karakterističnih mjesta (nabora) na kojima se vrši mjerenje:

• abdominalni vertikalni nabor
• triceps – vertikalni nabor
• prsa – dijagonalni nabor
• midaksilarni vertikalni nabor
• subskapularni dijagonalni nabor
• suprailijakalni dijagonalni nabor
• bedro – vertikalni nabor

Potrebna je adekvatna utreniranost, tj. iskustvo osobe koja vrši mjerenje. Od najveće je važnosti mjerenje vršiti na točno definiranim anatomskim mjestima jer ako se nabor izmjeri samo 1cm iznad ili ispod propisanog mjesta, moguća je greška od 5-15mm, što u konačnici daje pogrešan rezultat.

3. Bioelektrična impedancija

Ova metoda radi na principu da različita tkiva različito provode električnu struju, odnosno pružaju joj različit otpor. Dvije elektrode se pričvrste na tijelo i tijelom se pusti slaba struja. Nemasno tkivo (mišići), koje sadrži puno vode je dobar vodič, dok je masno tkivo loš vodič jer ne sadrži vodu. Stupanj hidracije organizma je važan faktor koji može prouzročiti pogrešku kod ove metode.

4. Mjerenje obujma

Koriste se opsezi na karakterističnim mjestima na temelju kojih se uzimajući u obzir i tjelesnu masu, određuje udio masti u tijelu. Tipično se koriste obujam ručnog zgloba, struka te obujam bokova i obujam vrata. Metoda je vrlo netočna jer ne razlikuje pojedince sa viškom masnog tkiva, više mišića ili jednostavno – širokom koštanom strukturom.

Postoji još puno metoda, a jedna od zanimljivih je tzv. Bod Pod. Bod Pod je velika kabina koja izgleda kao jaje, a mjeri volumen tijela osobe koja u njemu sjedi. Umjesto uzgona koji se koristi kod hidrostatskog mjerenja, ovdje se koriste promjene u tlaku zraka.

Omjer tjelesne mase i tjelesnog volumena daje podatak o gustoći tijela. Metoda se još zove i air displacement plethysmography (ADP).

5. Ostale metode:

• infracrveno zračenje - mjeri debljinu sala na temelju principa apsorpcije i refleksije svjetlosti
• index tjelesne mase (BMI) – neadekvatan jer ne uzima u obzir vrstu tkiva
• elektrolipografija (ELG)
• antro-elektrolipografija (AELG)

Od svih navedenih metoda, najraširenijom se čini metoda mjerenja kaliperom.

Objavljeno 19.04.2020.