Bavljenje sportom, kao i kretanje općenito, danas ima neosporno veliku društvenu popularnost. Svakim danom sve se više priča o pozitivnim utjecajima sporta na zdravlje, kako fizičko tako i psihičko, ali i na samu kvalitetu života. Iako pozitivni efekti bavljenja sportom daleko nadmašuju negativne, ne smijemo zanemariti ni zdravstveni rizik kojem su sportaši izloženi prilikom bavljenja bilo kojom vrstom sportske aktivnosti.

Kad se govori o negativnim posljedicama treninga i sporta na zdravlje, najčešće se misli na ozljede koje rastu proporcionalno s ukupnim vremenom vježbanja. Ta vjerojatnost se, naravno, povećava ukoliko u sportsku aktivnost ulazite nedovoljno pripremljeni te istu ne prilagodite svojim mogućnostima.

Ozljede zglobova, tetiva i ligamenata najčešće su sportske ozljede. Analiza Engleskog nacionalnog registra pokazuje da one čine, ovisno o sportu, između 37 i 75% svih sportskih ozljeda.

Što su tetive, a što ligamenti?

Da bismo ih mogli bolje razumjeti, bitno je, za početak, razlikovati ligamente od tetiva. Dok tetive spajaju mišiće s kostima, ligamenti povezuju kosti. Međutim simptomi i kod jedne i kod druge ozljede su slični stoga ih je vrlo teško razlikovati.

I tetive i ligamenti sastavljeni su od vezivnog tkiva tj. kolagenih vlakana. Međutim, ono po čemu se razlikuju je način formacije kolagenih vlakana. U tetivama, vlakna su postavljena paralelno, dopuštajući više elastičnosti koja omogućuje mišiću kretanje, tj. njegovo istezanje i skraćivanje, te ih to čini više pogodnima za spajanje mišića na kost. Vlakna u ligamentima su iskrižana s ciljem čvrstoće ligamenta te stabilizacije kostiju u zglobovima.

Raspon ozljeda kreće se od blagih, kao što su iščašenja i istegnuća pa do onih ozbiljnih u kojima je potrebna hospitalizacija. Ozljede se generalno mogu svrstati u ozljede preopterećenja ( "sindromi prenaprezanja") i akutne ozljede.

Uzroci akutnih ozljeda su uglavnom trzajni pokreti prilikom skokova, doskoka i općenito svakog drugog naglog ubrzavanja ili zaustavljanja ili prilikom naglih promjena promjene pravca. Ovako nastale ozljede nazivamo istegnuća ili distenzije.

Šteta nastaje kada vlakna postanu rastrgana, a težina ozljede ovisi o tome u kojoj su mjeri rastrgana i kakva se bol doživljava kao rezultat te ozljede. Zbog nedostatka dotoka krvi u tkiva, rupture ponekad postaju trajno oštećenje koje može završiti i njihovim uklanjanjem. Isto tako, ako je ligament istegnut više nego što može podnijeti, postoji mogućnost da se nikada neće moći vratiti u prvobitno stanje.

Postoji i stara podjela, koja dijeli ovakve ozljede na I., II. i III. stupanj. U prvom stupnju došlo je do istegnuća mišićnog ili tetivnog tkiva uz eventualno manji broj vlakana kojima je potpuno prekinut kontinuitet, u drugom stupnju dolazi do djelomične (parcijalne) rupture (značajan dio mišićnih ili tetivnih vlakana su prekinutog kontinuiteta), dok je u trećem stupnju najveći dio vlakana prekinutog kontinuiteta (ruptura mišića ili tetive).

Kako bi izbjegli bilo koju od navedenih ozljeda, izuzetno je važno što više pažnje posvetiti prevenciji. No prevencija sportskih ozljeda danas nije nimalo jednostavna, naročito u profesionalnom sportu, gdje zahtjevi na organizam sportaša uvelike nadmašuju fiziološke kapacitete ljudskog organizma.

Ukratko, prevencija bi se trebala odnositi na sljedeće:

• napraviti preventivan sportsko-medicinski pregled
• napraviti što bolju bazičnu fizičku pripremu
• pravilno jačati cjelokupnu muskulaturu
• postepeno povećavati intenzitet i ekstenzitet treninga
• prilagoditi trening sukladno dobi, spolu i drugim čimbenicima
• uključiti dovoljno odmora u pripremu
• paziti na pravilnu prehranu
• koristiti adekvatnu odjeću i obuću za sport

U nastavku donosimo pregled najčešćih ozljeda vezivnog tkiva.

Ruptura prednje ukrižene sveze

Parcijalna ili potpuna ruptura prednje križne sveze predstavlja jednu od težih sportskih ozljeda. Od svih ozljeda, 20% ih otpada na ozljede koljena, dok se 40% ozljeda koljena odnosi na prednju ukriženu svezu, bilo sa samostalnom rupturom ili uz ozljedu ostalih vezivnih tkiva koja apsorbiraju silu.

Ozljede koljena najčešće su kod sportskih aktivnosti kao što su nogomet, skijanje, košarka ili rukomet, odnosno kod sportova koji uključuju nagle promjene pravca kretanja, ubrzanja i skokove. Prilikom ozljede može doći do istegnuća (distenzije), parcijalne rupture ili potpune rupture ligamenta.

Prednji ukriženi ligamenti nalaze se u unutrašnjosti koljenog zgloba te sprečavaju da zglobna glavica ne "pobjegne" prema naprijed kako pri sportskim aktivnostima tako i van njih. Mehanizam ozljede, odnosno puknuća ACL-a ( (anterior cruciatum ligament) zasnovan je na traumi i to takvoj koja vanjske sile usmjerava prema koljenu u smislu njegova forsiranog opružanja i rotacije (npr. prilikom pada u skijanju). Osim prednje ukrižene sveze često stradaju i druge strukture u koljenu, a najčešće je to menisk.

Simptomi koji upućuju da se radi o ozljedi ALC:

• ozlijeđeni najčešće navode kako im je koljeno prilikom pokreta ili doskoka "pobjeglo"
• pucanje u koljenu
• jak otok zgloba i bol
• nestabilno koljeno nakon ozljede, bol i otežano kretanje

Dijagnoza:

• detaljna anamneza i klinički pregleda koji uključuje testove za procjenu stabilnosti koljena
• kod nejasnih slučajeva radi se magnetska rezonanca
• ukoliko još uvijek postoje nejasnoće što je točno ozlijeđeno radi se artroskopija koljena

Liječenje:

• konzervativno ili kirurško-ovisno o afinitetima sportaša te stupnju nestabilnosti koljena
• kod parcijalne rupture - fizioterapija i kineziterapija (cilj je ukloniti eventualno prisutan otok, te postupno ojačati mišiće koji okružuju koljeno, a zatim ih i pripremiti za sve ono što ih očekuje u okruženju jedne sportske aktivnosti).
• kod potpune rupture - najčešće operativni zahvat, međutim i ovdje sve ovisi o afinitetima sportaša.
• nakon operacije slijedi dug rehabilitacijski postupak, koji neizostavno traje 6 mjeseci te uključuje fizioterapiju i kineziterapiju. Uspješnost ovog postupka je 70-90%- pritom se misli na osobe koje se nakon operacije mogu vratiti sportskoj aktivnosti u jednakom opsegu kao i prije operacije.

Tendinoza Ahilove tetive

Ahilova tetiva čini završni dio troglavog mišića potkoljenice (m. Triceps surae) i hvata se na donju polovicu stražnje strane petne kosti (calcaneus). Ona je najduža i najjača tetiva u ljudskome tijelu no zbog velikih napora kojima je izložena prilikom svakodnevnih aktivnosti, česte su njezine upale i bolna stanja.

Tendinoza ahilove tetive predstavlja degenerativne promjene nakon stalnih ponavljanih mikrotrauma te uzrokuje bolno stanje duž stražnje strane noge. Najčešće se sreće u trkača, ali i kod rekreativaca ili osoba starije životne dobi (slabija fleksibilnost i prokrvljenost tetive), te kod drugih sportaša kojima su trčanje i skokovi osnovne komponente sportske aktivnosti, npr. u košarkaša, rukometaša, nogometaša, tenisača i drugih.

Tendinoza Ahilove tetive javlja se na različitim mjestima: na hvatištu za petnu kost, kada je obično uzrokovana izbočenjem petne kosti (tzv. Haglundova bolest), potom na prijelazu tetive u mišić (tzv. Miotendinoza) te na samoj tetivi (tzv. Tendinoza), što je ujedno i najčešća lokalizacija.

Uzrok ovog sindroma leži u povećanom djelovanju sile na tetivu zbog nekih predisponirajućih čimbenika kao što su:

• anatomska odstupanja stopala
• nerazmjer između snage i fleksibilnosti mišića koji tvore Ahilovu tetivu
• prekomjerna pronacija stopala prilikom trčanja ili hodanja
• životna dob (starenjem se smanjuje elastičnost tetive)
• neprikladna podloga za trčanje
• česte promjene podloge
• neprikladna i istrošena obuća (najvažniji i najčešći uzrok)
• naglo povećanje intenziteta ili ekstenziteta treninga

Simptomi:

• bol iznad hvatišta tetive za petnu kost
• pojava jutarnje boli i ukočenost u u gornjem nožnom zglobu koja iščezava nakon prvih nekoliko koraka
• škripanje duž tetive

Dijagnoza:

• detaljan klinički pregled
• rendgenska obrada stopala
• ultrazvuk

Liječenje:

• smanjenje aktivnosti koja uzrokuje bol ili potpuni odmor (za to vrijeme preporuča se plivanje ili trčanje u vodi)
• rasterećenje Ahilote tetive povišenjem pete 1-2 cm (u svakodnevnoj obući, pod obje pete)
• fizikalna terapija i kineziterapija (ekscentrične vježbe jačanja i istezanja)
• promijeniti sportsku obuću i podlogu za trčanje

Sindrom trenja iliotibijalnog traktusa

Traktus iliotibijalis je čvrsta tetivna traka široka četiri do šest centimetara koja polazi od srednjeg dijela bočnog grebena (crista iliaca) na zdjelici i silazi duž vanjske strane natkoljenice do hvatišta na goljeničnoj kosti (tibia).

Sindrom trenja iliotibijalno traktusa još je jedna od ozljeda koje najčešće prate trkače, pogotovo rekreativce, ali i sve druge sportaše koji puno trče. Riječ je o ozljedi koja nastaje zbog struganja traktusa o lateralni epikondil femura u toku aktivnosti s mnogo ponavljanih kretnji fleksije i ekstenzije, a što uzrokuje iritaciju i upalni odgovor samog traktusa ili dovodi do stvaranja priležeće burze sa sekundarnom upalom.

Uzroci nastanka sindroma trenja iliotibijalnog traktusa su mnogostruki, a najčešće su to poremećeni odnosi donjeg ekstremiteta (pretjerana/ produžena pronacija stopala) ili pogreške u treningu. Od pogrešaka u treningu valja istaknuti naglu promjenu u intenzitetu, trajanju ili učestalosti treninga, ili pak trčanje po neravnom terenu (osobito uzbrdice i nizbrdice).

Simptomi:

• bol s vanjske strane koljena iznad zglobne pukotine (u početku je bol blaga i javlja se samo nakon sportske aktivnosti dok se kasnije javlja i za vrijeme sportske aktivnosti i jačeg je intenziteta).

Dijagnoza:

• detaljan klinički pregled
• rendgenska snimka koljena
• magnetska rezonanca

Liječenje:

• ukloniti uzroke nastanka sindroma (greške u treningu, anatomska odstupanja stopala, sportska obuća)
• smanjiti opseg treninga i provoditi vježbe istezanja za traktus iliotibialis prije i nakon treninga
• primjena leda na bolno područje nakon treninga i još 3-4 puta tijekom dana po 10 minuta.

Upala rotatorne manšete

Zbog svoje specifične građe koja omogućuje najširi opseg kretnji zglob ramena česta je meta raznih upalnih i patoloških procesa. Rotatorna manšeta ključna je struktura ramena. Riječ je o tetivno mišićnoj ovojnici koju sačinjavaju četiri mišića: subskapularis, supraspinatus, infraspinatus i teres minor.

Glavna funkcija manšete je dinamička stabilizacija glave nadlaktične kosti. Oštećenje jednog od navedena četiri mišića bitno smanjuje funkciju ramena, odnosno ruke. Zbog svog položaja i funkcije najčešće dolazi do oštećenja tetive supraspinatusa (oko 90%), koji je odgovoran za podizanje ruke od tijela.

Ozljeda rotatorne manšete može biti uzrokovana impingement sindromom (kad su tetive mišića rotatorne manžete upaljene, odebljaju i mogu ostati zarobljene ispod akromiona) , traumom, ili ponavljajućom monotonom kretnjom.

Bez obzira o kojem je uzroku riječ, temeljni problem postaje upala i prateća bol koja se pojačava pri kretnjama ili pri pritisku mekih tkiva na koštani luk (npr. kod spavanja). U kasnijoj fazi, a kao rezultat kroničnog upalnog procesa može doći i do stvaranja kalcifikata bilo u tijelu tetiva ili u samoj burzi. Ozljeda može varirati od blage upale do zahvaćenosti cijele rotatorne manšete.

Simptomi:

• bol u ramenom zglobu
• smanjena pokretljivost
• slabost mišića

Dijagnoza:

• detaljan klinički pregled
• ultrazvuk
• rendgen
• magnetska rezonanca

Liječenje:

Bez obzira koji je uzrok upale, liječenje je redovito dugotrajno. U prvoj fazi važno je smanjiti upalu izbjegavanjem aktivnosti koja uzrokuje bol upotrebom leda i protuupalnih lijekova. Uz krioterapiju koriste se i razne metode fizikalne terapije i kineziterapija. Ako nijedna od navedenih tehnika nije donijela zadovoljavajuće rezultate može se pribjeći operacijskom zahvatu. Međutim operativni zahvat mora biti zaista posljednja opcija.

Teniski lakat

Još jedan od sindroma prenaprezanja koji se često javlja kod profesionalnih sportaša i rekreativaca je lateralni epikondilitis ili teniski lakat.

Ovu temu već smo obradili na našim stranicama a više možete pročitati OVDJE.

Objavljeno 13.03.2020.