U ovom tekstu ćemo objasniti što se dešava u našem živčanom sustavu tijekom tjelesne aktivnosti, što je to što nam uzrokuje osjećaj euforije dok vježbamo te da li vježbanje stvara ovisnost.

Endorfini su endogeni opoidi koji se oslobađaju iz hipofize i vjeruje se kako dovode do analgezije, potiču euforiju i imaju nagrađivačku ulogu unutar mozga. Od njihovog otkrića sredinom sedamdesetih godina, uloga endorfina je bila na široko proučavana, ali i zagonetna tema unutar fiziologije kao znanosti. Iako su prošla 3 desetljeća, znanstvenici još uvijek traže dosljedne odgovore na pitanja zašto tijelo proizvodi endorfine i kako ti peptidi djeluju unutar središnjeg živčanog sustava. Naziv endorfin nastao je iz dvije riječi, endogeni (unutarnji, vlastiti) i morphine (spoj opijatskog djelovanja), jer ti hormoni djeluju slično kao morfij unutar sustava prirodnih opijata (McKim, 2003).

Prikaz anatomskog smještaja opioidnih receptora u SŽS-u

Endorfini se oslobađaju iz režnja hipofize i ulaze u krvožilni sustav. Neuroni koji proizvode endorfine locirani su uglavnom ventomedijalno u jezgrama koje komuniciraju s hipotalamusom i limbičkim sustavom (Oswald & Palica, 2004).

Postoje dokazi o tome da endorfini mogu djelovati interaktivno s ostalim neurotransmiterima pa da tako mogu utjecati na dodatno oslobađanje noradrenalina, dopamina i acetilkolina. To se događa vjerojatno na način da endorfini moduliraju (mijenjaju) receptore za druge neurotransmitere na membranama (McKirri, 2003).

Vježbanje može povećati lučenje endorfina

Mnoge studije su proučavale odnos između vježbanja i lučenja endorfina, proučavajući ulogu tih peptida u euforiji induciranoj vježbanjem kao i u smanjenom osjetu boli (Farrell, 1985; Goldfarb i sur., 1987; Goldfarb i sur., 1998; Langenfeld i sur., 1987; Probadaju i sur., 1993). Endorfini se često spominju u osjećaju euforije poznatim pod pojmom „runner's high“, opušteno psihološko stanje ponekad doživljeno tijekom ili nakon napornog vježbanja kao npr. trčanja (Probada i sur., 1993).

Zbog nekonzistentnih rezultata istraživanja teško je jednostavno zaključiti da endorfini koji se luče pri vježbanju izazivaju kod svih osjećaj euforije. Dishman (1985) zauzima stav da tzv. "runner's high", svojevrsna vrsta transa još nije bio sistematično i temeljito dokumentiran.

Slično rezultatima istraživanja o djelovanju euforije, rezultati dobiveni u istraživanju o analgetskom utjecaju endorfina, također su u konfliktu zbog nedosljednosti eksperimentalnih metoda i njihovih rezultata. U jednoj studiji (Farrell, 1985), ispitanici koji su trčali 1.6 km s utegom mase 1.2 kg tempom koji je odgovarao njima samima, trebalo je značajno duže da prijave prve znakove boli. Analgezija - odsutnost osjeta boli, je ipak bila smanjena dodavanjem doze od 2 mg naloksona – korištenog kako bi se smanjio učinak opoidnog djelovanja, dok bi se dozom od 10 mg potpuno eliminirali analgetički učinci opoida. To ukazuje na mogućnost kako endorfini izlučeni za vrijeme trčanja mogu biti odgovorni za smanjeni osjećaj boli.

Ipak, ovaj eksperiment nije bio ponovljen i studije koje su uslijedile nisu proučile baš takvo djelovanje. Nedostatak ponovljenih sličnih eksperimenata onemogućuje postavljanje jasne veze između trčanja i analgezije. Studije kliničkih istraživanja razine endorfina prije, tijekom i poslije aktivnosti su proturječni; jedne pokazuju značajna smanjenja dok druge studije ne. Još ostaje upitno pod kojim se točno uvjetima javlja pojačano lučenje endorfina.

Moguće je kako je potrebno doseći ili održavati određenu razinu intenziteta u odnosu na maksimalni primitak kisika, možda mora proći određeno vrijeme ili biti pretrčana određena udaljenost ili se čak možda moraju izvesti određene vježbe kako bi došlo fiziološkog djelovanja lučenja endorfina. To je još uvijek nejasno.

Farrell (1985) je pokušao odrediti prag pri kojemu dolazi do lučenja endorfina u odnosu na intenzitet trčanja i pretrčanu udaljenost s različitim intenzitetom i različitim trajanjem aktivnosti kod muških ispitanika. Analiza tih rezultata pokazala je da postoji porast lučenja endorfina nakon aktivnosti iako nije bio statistički značajan u svim eksperimentima. Pierce i sur. (1993) proveli su studiju mjereći razinu endorfina prije i poslije trajanja vježbe definirane kao 45 minuta intenzivnog aerobika. Rezultati pokazuju značajno povećanje razine endorfina nakon vježbanja za razliku od razine prije vježbanja. Takva saznanja dovode do spoznaje kako se opioidni peptidi mogu lučiti tijekom snažnog vježbanja kroz određeni vremenski period.

Studija Goldfarba i sur. (1998) slaže se s takvim rezultatima, ali autori tvrde kako se treba postići kritični intenzitet vježbanja koji će potaknuti porast lučenja endorfina a time i njihovu koncentraciju u plazmi. Suprotno podacima Goldfarba i sur. (1998), Farrellovi (1985) dokazi ukazuju da povećanje lučenja endorfina nije ovisno o intenzitetu vježbanja.

Goldfarb i sur. (1987) procjenjivali su razinu endorfina na uzorku koga se sudionicima tijekom testa vožnje biciklom svake tri minute pojačavalo opterećenje do trenutka zamora sudionika ili do trenutka kada je postignut njihov aerobni kapacitet (VO2max). Razina endorfina mjerena je prije, tijekom i poslije vježbe. Podaci o mjerenjima endorfina uveliko su varirali i time učinili teškim otkrivanje i preciziranje veze. Kod nekih sudionika razina endorfina povećala se rano, kod drugih kasnije dok kod nekih sudionika povećanja uopće nije bilo. Dok se općenito povećanje razine endorfina nije pokazalo značajnim pod različitim intenzitetima, istraživači su otkrili značajnu razliku u razinama lučenja endorfina. Ipak, velike razlike između ispitanika mogu ukazivati individualnu reakciju na različite tipove vježbi.

Dok je velika količina podataka dostupna o vezi između endorfina i intenziteta vježbi, drugi istraživači testirali su vezu endorfina s različitim tipovima vježbi, uglavnom razliku između trčanja i vožnje biciklom. Langenfeld i sur. (1987) pokušavali su utvrditi povećava li vožnja bicikla ili trčanje kod 60 % maksimalnog aerobnog kapaciteta tijekom određenog vremena (1 sat) razinu endorfina i ako da, kod kojeg oblika vježbe. Iako je primijećen porast razine endorfina, statističke analize nisu pokazale značajne efekte tog porasta. Postavlja se pitanje ako zbog nedovoljnog intenziteta od 60 % maksimalnog aerobnog kapaciteta nije došlo do značajnog porasta razine endorfina, možda je potrebno uložiti veći trud.

U stvari, Pierce i sur. (1993) potvrdili su kako je potrebno 70 % aerobnog kapaciteta kako bi se značajnije povećala razina endorfina u krvnoj plazmi.

Kontinuirane aktivnosti pridonose otpuštanju endorfina

Uloga endorfina u stvaranju ovisnosti o vježbanju

Osjećaji euforije stvoreni izlučivanjem endorfina, koji može biti rezultat napornog vježbanja, vjeruje se, kako stvaraju ovisnost. Dok je prihvaćeno da endorfini stvaraju osjećaj euforije, ostaje nejasno uzrokuje li vježba porast lučenja endorfina. Dodatno, ako vježbanje pojačava lučenje endorfina, nekoliko par studija je bilo provedeno koje su izmjerile sudjeluje li to pojačano lučenje u stvaranju ovisnosti o vježbanju.

Pojedinci označeni kao ovisnici o vježbanju pokazuju slične uzorke ponašanja i razinu hormona kao alkoholičari i ovisnici o drogama.

Novonastalo stanje poznato kao ovisnost o vježbanju definira vježbu kao ovisnost, karakteriziranu potrebom za učestalim vježbanjem čak i kada su posljedice štetne za zdravlje pojedinca, odnose unutar obitelji i osobni boljitak (Griffitsi, 1997; Hausenblas i Paperja, 2002; Loumidis i Ljekovita Vrela, 1998).

Kako znanstvenici ukazuju da postoji odnos između intenzivnog vježbanja i pojačanog lučenja endorfina, uzroci ovisnosti o vježbanju se moraju još uvijek dodatno istražiti. Pojam ovisnosti o vježbanju trenutno nije priznat od strane DSM-IV-a (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders – Priručnik za kriterij i statistike mentalnih poremećaja), ali njegova prisutnost u određenom ljudskom ponašanju (slično alkoholizmu i ovisnosti o drogama) indicira kako bi taj pojam trebao biti točno definiran.

Različita istraživanja i ankete su proučavane kako bi se odredio stupanj ovisnosti i potrebe za vježbom.

Na nama ostaje da dalje pratimo istraživanja i konačno otkrijemo vezu između vježbanja, lučenja endorfina koji smanjuje osjećaj boli, dovodi nas do stanja euforije te do one krajnje strane da postanemo ovisnici o vježbanju.

Objavljeno 12.02.2010.