Upoznajte regulatorni mehanizam i neke od njegovih komponenata kojima organizam kontrolira unos kalorija, pa drugi put mudrije izaberite način mršavljenja.

Danas kada se pretilost smatra globalnim problemom istraživanja o mehanizmima koji kontroliraju tek dospijevaju na naslovnice ne samo znanstvenih već i popularnih časopisa. Što je mnogo važnije, rezultati istraživanja i spoznaje koje donose, otvaraju mogućnost razvoja kvalitetnih lijekova za mršavljenje.

Naš organizam ima regulatorni mehanizam kojim kontrolira unos kalorija, a do sada su znanstvenici identificirali nekoliko komponenata spomenutog mehanizma. Među njima su i hormoni inzulin i leptin, ghrelin i PYY3-36. Upoznate li se s njima možda ćete drugi put mudrije izabrati način mršavljenja.

Inzulin

Inzulin je hormon kojega luče stanice gušterače, a regulira metabolizam šećera. Procesom probave ugljikohidrati se razlažu u šećere, a proteini u svoje manje komponente - aminokiseline. Neposredno nakon obroka, razina glukoze u krvi raste i signalizira otpuštanje inzulina koji ulazi u krvotok. Inzulin omogućava glukozi da uđe u tjelesne stanice. Inzulin, zajedno sa drugim hormonima određuje hoće li će nutrijenti biti će biti pretvoreni u energiju ili će biti pohranjeni u stanicama. Inzulinska rezistencija (nemogućnost korištenja inzulina) povezuje se jednako s dijabetesom i pretilošću.

Leptin

Leptin je hormon kojeg luče stanice masnog tkiva. Otkriven je 1994. godine i tada se vjerovalo da bi mogao postati djelotvoran lijek za mršavljenje. Pronađena je veza između razine leptina u krvi i količine masnoga tkiva; što osoba ima više masnoga tkiva, ima i višu razinu leptina u krvi.

Razina leptina u krvotoku predstavlja svojevrsnu informaciju koja mozgu govori je li organizam sit ili gladan. Porast razine leptina signalizira da je organizam sit te suprimira tek, dok pad razine signalizira mozgu da je organizam gladan i stimulira tek. Kod pretilih osoba, kojima organizam zbog mutacija ne proizvodi leptin, mozak se ponaša kao da stalno prima informaciju da je organizam gladan jer nema leptina koji bi supresirao tek.

Studija objavljena u časopisu The New England Journal of Medicine iz 1999. izvještava da dnevno injektiranje leptina vodi ka smanjenju teka i gubitku tjelesne mase.

Istraživači su proučavali 9-godišnju djevojčicu čiji organizam zbog genetičke mutacije nije bio u stanju stvarati leptin. Prije početka studije, djevojčica je težila 94 kg.

Konvencionalne metode liječenja nisu pomogle. Godinu dana nakon što je djevojčici svakodnevno injektiran leptin, djevojčica je izgubila 16 kilograma, uglavnom masnog tkiva.

Leptin može djelovati i na rezistenciju organizma na inzulin. Čini se da leptin i inzulin utječu na osjetljivost mozga prema signalima sitosti koje šalje organizam. Ukoliko unesemo dovoljno hrane, razina ovih hormona raste olakšavajući mozgu prepoznavanje signala organizma koji govori da nam je dosta hrane. Ukoliko je pak osoba pothranjena, niska razina ovih hormona ima suprotan efekt.

Na žalost velikog broja ljudi, ovaj je sustav djelotvorniji kada nas čuva od gubitka nego od dobivanja tjelesne mase. Neki smatraju da rezultat ovakvog ponašanja organizma vjerojatno ima veze sa razdobljem kada se glad mogla pojaviti bilo kada. U takvom okruženju, osobe koje su dobivale na tjelesnoj masi nagrađivane su preživljavanjem, dok su 'mršavci' umirali.

Ghrelin

Hormon ghrelin otkriven je nedavno i prema rezultatima istraživanja igra važnu ulogu u reguliranju teka. Ghrelin je hormon koji potiče tek, a luči se u želucu. Razina ghrelina u krvotoku raste nekoliko sati prije svakog obroka, a svoj vrhunac dosegne neposredno prije nego uzmete svoj obrok. Pošto uzmemo obrok, razina ghrelina pada. Uloga ghrelina u teku tek je nedavno razjašnjena. Za razliku od leptina, koji djeluje kao dugoročan modulator teka, ghrelin djeluje kratkoročno utječući na svakodnevni osjećaj gladi prije obroka.

Drugim riječima, osobe koje nastoje smanjiti tjelesnu masu na način da se suzdržavaju od hrane putem 'brzih' dijeta, bore se protiv povratnog mehanizma koji postaje sve jači što osoba izgubi više kilograma. Naposljetku, dijeta za mršavljenje rezultira neuspjehom.

U jednoj studiji, istraživači su usporedili razine ghrelina u 13 pretilih muškaraca i žena koji su nastojali izgubiti višak kilograma pomoću drastičnih dijeta te 10 osoba normalne tjelesne mase. Kod obje skupine, razina ghrelina narasla je neposredno prije obroka i pala nakon obroka. Kako su osobe koje su bile na režimu niskokalorične prehrane gubile na tjelesnoj masi, razina ghrelina dnevno je u prosjeku porasla za 24 %.

Porast razine ghrelina povećao je tek za namirnicama bogatim šećerima i mastima. Ovaj mehanizam moguće je krivac zbog kojeg osobe koje su bile na dijetama za mršavljenje ne samo da vrate izgubljene kilograme, nego im nerijetko tjelesna masa poraste za 10% nakon što prekinu sa dijetom.

PYY3-36

Hormon PYY3-36 otkriven je u kolovozu 2002.godine. Luče ga stanice probavnog sustava, a razina mu raste nakon konzumiranja obroka i proporcionalna je kalorijskoj vrijednosti obroka. Porast razine hormona PYY3-36 informacije je mozgu da organizam više nije gladan.

Rezultati studije objavljene u 8 izdanju britanskog časopisa Nature iz kolovoza 2002. pokazali su da osobe jedu otprilike za trećinu manje od uobičajene dnevne doze kada im se injektira ovaj hormon.

U eksperimentu je 12 gladnih dobrovoljaca injektirano ili sa otopinom soli ili istom količinom hormona PYY3-36. Grupa kojoj je injektiran hormon konzumirala je 33% manje hrane, i prijavila smanjenje osjećaja gladi za 40 % čak i 12 sati nakon što im je injektiran hormon – u odnosu na osobe kojima je injektirana otopina soli.

Prema istraživačima, mehanizam bi trebao funkcionirati posve dobro kada bi se broj unesenih kalorija izjednačio sa brojem kalorija koje sagore. Ipak, postoji bezbroj primjera da to uvijek nije tako, a krivca treba tražiti i među nekim psihološkim čimbenicima jer osim bioloških mehanizama koji reguliraju tek, postoje i oni psihološki koje nikako ne treba zanemariti. Ponekad oni mogu biti dominantniji.

Primjerice, kada sjednemo za stol kako bi jeli, rjeđe to činimo zato što nam je razina šećera u krvi niska, ili zato što je razina određenih hormona pala ili porasla, češće to činimo jer nam treba pauza između dva radna zadatka, ili je baš tada prikladno vrijeme za obrok.

Ovdje veliku ulogu igra i navika konzumiranja hrane, svaki dan u određeno doba. Bez obzira jesu li gladne ili ne, neke osobe nikad neće preskočiti obrok u 14 ili 19 sati jer u to vrijeme svaki dan ručaju, odnosno večeraju. Dostupnost primamljive hrane, veličina obroka i raznolikost, primjerice, potiču nas da jedemo i nakon što smo zadovoljili potrebe organizma, objašnjavaju na stranici Vitamini.hr

Ako u obzir uzmemo kako mehanizmi organizma reagiraju na drastično smanjenje unosa kalorija, kao i duboko ukorijenjene prehrambene navike, nije ni čudno što pokušaji gubitka tjelesne mase često završavaju neuspjehom.

Objavljeno 08.10.2006.