Ako ste se imalo ozbiljnije iskušali u planinarenju sigurno ste čuli za našu prvu dugopružnu planinarsku stazu, dugu 1100 kilometara!

Njezino ime je – Via Adriatica!

Ako vam je ovo prvi susret s ovom divnom stazom, čitajte dalje i budite spremni da ćete poželjeti preći je, barem u etapama! Naime, Via Adriatica prolazi preko 14 planina, 12 rijeka, 2 jezera, 18 zaštićenih područja, 7 županija i 52 općine!

Staza kreće s  istarskog rta Kamenjaka te preko planina i brda, nacionalnih parkova i parkova prirode vodi do poluotoka Prevlaka gdje se nalazi njezina završna točka.

Kako izgleda Via Adriatica pogledajte na karti:

Planine kojima prolazi Via Adriatica su Učka, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, masiv Vinodolskog i Senjskog zaleđa, Velebit, Dinara, Svilaja, Kozjak, Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko brdo (Monte Vipera) i Sniježnica.

Ova staza je kombinacija postojećih označenih planinarskih putova, šumskih cesta, poljskih puteva te nešto lokalnih cesta s neznatnim prometom.

Pogledajte i video prikaz Via Adriatice:

Čija je ideja Via Adriatica?

Pokretač ideje je Srećko Vukov, prvo ime Pustolovno ekološke udruge AktivNatura i voditelj projekta Via Adriatica. 

Kome je namijenjena Via Adriatica?

Jednostavno rečeno: staza je namijenjena svima koji su svjesni iznimnih prednosti boravka na svježem zraku te koji vole aktivan odmor i aktivnosti u prirodi.

„Via Adriatica pruža različite mogućnosti korištenja, od ugodne višesatne šetnje, planinarenja s obilaskom više vrhova u samo jednom danu pa do višednevnih tura ili pravog thrue hikinga za one najodvažnije“, ističu iz AktivNature. Naime, Via Adriatica je podijeljena u 13 dionica pa je način na koji ćete hodati njome prepušten svakome od planinara, prema sposobnostima, interesima, ambicijama i mogućnostima.

Iskustvo Via Adriatica planinarke: Meni je planina spasila život!

Najbolje informacije o planinarenju, ali i o iskustvu s Via Adriatice uvijek je dobro dobiti od ljudi koji su ovu stazu iskusili i koji će priču o planini podijeliti s nama. Razgovarali smo s Meri Antonić iz Siska koja je prije nekoliko tjedana prehodala 5. dionicu staze, a u vrijeme objave ovoga članka nalazi se na dionici 7, na Dinari.

Kako je sve krenulo? U prosincu prošle godine ja sam doživjela jedan lakši infarkt, svi nalazi su bili ok i liječnici su bili jednoglasni – stres je bio krivac. Uz te zdravstvene probleme, u kratkom vremenu imala sam velike i obiteljske i poslovne nesreće, a onda je nastupila korona i lockdown i jednostavno se sve nakupilo. Tada sam počela hodati i moram to reći - mene hodanje po šumi spasilo! Krenula sam prvo po okolici Siska, pa na Moslavačku goru, pa su apetiti porasli. I istina, teško je, ali nije da se ne može! I danas bez imalo dvojbe mogu reći – meni je planina spasila život!

Prije nego sam krenula ja sam gledala tuđe slike s Via Adriatice i razmišljala sam o tome kako ja to ne mogu, a onda sam ipak smogla hrabrosti i krenula. Iskreno, sada ja dobivam iste takve poruke, one su me dodatno motivirale, a ja se nadam da sam i ja motivirala mnoge da oni krenu. Dodatno, često nas naša okolina koči s rečenicama poput "kako ćeš ti veganka na tom zrnju to uspjeti!", "nije to za tebe", "znaš ti što je planinarenje, to je opasno!" i slično, no ako to zaista želite, možete krenuti i sami. Prvo krenite s manjim i kraćim rutama poput jednodnevnih izleta, a onda zakoračite i na Via Adriaticu. Možete, samo morate željeti!

Ja sam prošla dionicu 5 koja se proteže po južnom Velebitu. Moram priznati da je dobro da se nisam junačila i krenula sama, već sam imala support jer se po tom dijelu prolazi blizu još uvijek miniranih polja. Trag vodi kroz područje koje je očišćeno i treba ga se držati bez skretanja. Meni je u tom trenu zakazala navigacija pa je dobro da sam imala prijatelja uza se koji se strogo držao staze.

Što se tiče priprema za Via Adriaticu, ja nisam imala nikakve posebne pripreme. Jedina „priprema“ je bila ta što sam gotovo svaki vikend u posljednjih nekoliko mjeseci bila negdje na planini i hodala i hodala.

Za dionicu u duljini 107 kilometara koja se prostire od Baških Oštarija do Prezida trebalo nam je 4 i pol dana pa smo je prešli prilično brzo. Stigli bismo i ranije, ali nas je večer prije malo usporila kiša. No, 5 dana za 5. dionicu je rezultat s kojim je zaista svatko zadovoljan.

Koliko mi je bilo teško? Eh, ja uvijek cvilim! Prvi dan je možda bio najteži jer smo prolazili kroz šumu, a ja sam imala cipele potpuno neadekvatne za taj teren. Taj dan mi je sve smetalo, bilo mi je teško, i iskreno, pomislila sam odustati. Drugi dan nas je opičilo sunce, zvizdan, opet sam cvilila. Kad malo bolje razmislim, svaki dan je bio težak, kad bi mi bilo najteže pocuclala bih energetski gel, stisnula zube i grabila dalje. Moram priznati da su meni najteže dionice nizbrdo: kad ideš uzbrdo znaš zašto je teško, ali ja kad idem dolje sve me smeta, zanosi me, kliže mi se i sve mi je strašno!

Što je bilo najljepše? Svaki dan je nešto bilo zaista jako lijepo, ali ipak bih izdvojila dvije situacije: treći dan smo se digli na Strugama i pred nama je bio Vaganski vrh. Iznad nas su bili prekrasni mliječni oblaci – to je bilo toliko fantastično da ja od uzbuđenja nisam stigla ni pofotkati taj prizor kako treba. Gledaš to i jednostavno ne možeš vjerovati ni gdje se nalaziš ni što gledaš!

Druga situacija dogodila se 4. dan na Tulovim gredama. Iskreno, ja sam prije mislila da su Tulove neka turistička brlja na koju se penju Česi u japankama. No, toliko sam podcijenila Tulove grede da mi je bilo neugodno! To mjesto je zaista nevjerojatno lijepo, moćno i vrijedno posjeta. U jutarnjim satima je gore lagana izmaglica, pa ću sljedeći put svakako gađati da sam gore u večernjim satima da uhvatim zalazak što je sigurno nezaboravno iskustvo.

Via Adriaticu može vjerojatno svatko prehodati jer se radi o stazi koja ne zahtijeva neka posebna ni znanja ni sposobnosti. Trajanje hodanja po pojedinim dionicama svatko će prilagoditi sebi i svojim sposobnostima, ali i vremenu koje ima na raspolaganju. Ja da sam išla sama na 5. dionicu vjerojatno ne bih završila za manje od 5 dana, vjerojatno bih hodala 7-8 dana, ali opet bih uspjela.

Dakle, nije potrebno neko profesionalno iskustvo, ali morate dobro i detaljno čitati upute. Ja bih svima savjetovala da krenu i vide kako se osjećaju, jel im paše takva aktivnost, ali i sve što ona dodano nosi sa sobom. Mnogima je najveća kočnica upravo strah, a kad njega probiju počnu uživati u životu. Svi se boje medvjeda i zmija, a realno puno nam je životno veća opasnost neki ludi vozač na cesti u gradu, od bilo koje životinje u šumi!

Sljedeće u planu je dionica 7 koja se prostire od Knina do Peruće i dužine je 101 kilometar na koju sam se odlučila ići solo. Iako se radi o dionici koja je na Dinari koja je i opasna i moćna i surova, moram priznati da sam se puno više bojala Velebita i 5. dionice nego ovoga što je preda mnom. Iskreno, ja prema Dinari imam neke posebne emocije, osjećaj koji me preplavljuje uoči kretanja je kao da idem mami, tako da se veselim kao malo dijete! Plan mi je uživati, uživati i uživati vodeći računa da ipak na vrijeme završim i spustim se jer najavljuju navrijeme.

Objavljeno 20.08.2020.