Visok krvni tlak najčešća je kronična bolest današnjice kako u svijetu, tako i u nas. Ranije je to bio problem u visoko razvijenim zemljama, a u posljednjem desetljeću počeo se širiti i na zemlje u siromašnijim dijelovima svijeta.

Prema podacima Američkog instituta za srce, pluća i krv (National Heart, Lung, and Blood Institute) svaka četvrta odrasla osoba u Americi boluje od hipertenzije, dok u Hrvatskoj, prevalencija arterijske hipertenzije u odrasloj populaciji iznosi 37,5% od čega muškarci 35,2%, a žene 39,7% što su poražavajući rezultati. Pretpostavlja se da će 2025. godine svaka treća osoba u dobi iznad 20 godina patiti od hipertenzije.

Arterijska hipertenzija

Arterijska hipertenzija jest bolest povišenog krvnog tlaka. Češće izmjerene vrijednosti krvnog tlaka koji prelazi graničnu vrijednost od 140/90 mm Hg dostatne su za dijagnozu arterijske hipertenzije. Među mnogim čimbenicima opasnosti za bolesti srca i krvožilnog sustava, povišeni krvni tlak je najznačajniji.

Neliječena bolest povišenog arterijskog tlaka povećava rizik razvoja bolesti miokarda, odnosno sindroma popuštanja srca, koronarne bolesti - infarkta miokarda i angine pektoris, zatim moždanog udara, oštećenja bubrega, sljepoće, generalizirane ateroskleroze i sl. Za postavljanje dijagnoze hipertenzije potrebno je kontinuirano mjerenje najmanje kroz mjesec dana, 2-3 puta tjedno.

Jednom kad se postavi dijagnoza hipertenzije potrebno je napraviti ciljane pretrage koje će nam dati odgovor o eventualno nastalim komplikacijama na organskim sustavima koji su najpodložniji spomenutim oštećenjima.

Ne postoji jedinstven uzrok koji bi doveo do povišenja tlaka. U osnovi je hipertenzija najčešće esencijalna, što znači da se ne može otkriti bolest nekog od organskih sustava koji reguliraju tlak. Radi se jednostavno o poremećenoj ravnoteži, u kojoj svi čimbenici kontrole u nekoj mjeri zakazuju u svojoj funkciji.

Praćenjem osoba s esencijalnom hipertenzijom dokazana je i jasna nasljedna sklonost. Nerijetko jedan ili čak oba roditelja, kao i bliski srodnici osobe s otkrivenom hipertenzijom imaju povišen krvni tlak. Također pretilost, pretjerano soljenje hrane, stres kao i dr. čimbenici mogu biti uzrok nastajanja arterijske hipertenzije.

Rijetko, u oko 5% slučajeva, radi se o sekundarnoj hipertenziji, kada je uzrok visokom krvnom tlaku bolest nekog vitalnog organa, najčešće bolest bubrega, tumori nadbubrežne žlijezde, ali i korištenje nekih lijekova (oralni kontraceptivi).

Neovisno o primarnom poremećaju, arterijska hipertenzija najčešće traje godinama bez bitnih simptoma pa je zbog toga zovu i "tihi ubojica". Kad se tegobe počinju javljati bolest je obično već u poodmakloj fazi. Uz pretilost, šećernu bolest i hipertrigliceridemiju naziva se i "kvartetom smrti".

Danas postoji nekoliko službeno prihvaćenih podjela arterijske hipertenzije, od kojih se ona predložena od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i Međunarodnog društva za hipertenziju iz 1999. godine čini najobuhvatnijom.

Znakovi i simptomi

Povišen tlak godinama ne pokazuje nikakve znakove bolesti. No ponekad i vrlo rano, bolesnici s povišenim krvnim tlakom osjećaju neke od simptoma hipertenzije: bol i pritisak u glavi, crvenilo lica, krvarenje iz malih kapilara, lakše zamaranje,otežano obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

Loše spavanje i umor također mogu biti znaci hipertenzije, mada nespecifični. Uznemirenost, ubrzani rad srca i/ili nepravilan rad srca, pretjerano znojenje, grčevi mišića, često mokrenje znaju posredno upozoriti na povišeni tlak. Nabrojeni znakovi obično mogu biti prisutni u ranoj fazi bolesti.

Velikim epidemiološkim praćenjima osoba s povišenim krvnim tlakom zapaženo je da polovica svih oboljelih uopće ne zna da ima visoke vrijednosti tlaka. Od one druge polovice koja zna za bolest, tek pola ih se liječi, no samo pola od njih liječi se dobro i ima željene vrijednosti tlaka. Taj fenomen poznat je u stručnim krugovima kao "pravilo polovina".

Prva mjera u liječenju povišenoga krvnog tlaka su higijensko-dijetalne mjere i promjena načina života - smanjenje unosa soli kroz hranu, smanjenje tjelesne težine (smanjenjem tjelesne težine za 5 kg smanjujemo sistolički tlak za 3,5–4,4 mm Hg), redukcija stresa, prestanak pušenja, primjena lijekova i dr. Ovdje se često nameće i pitanje smiju li se osobe s povišenim tlakom baviti tjelovježbom te kakav je odnos tjelovježbe i krvnog tlaka.

Akutni učinci tjelesnog vježbanja

Akutni učinci tjelovježbe su mnogobrojni. Trenutno dinamičko opterećenje dovodi do porasta tonusa simpatikusa zbog čega brzo poraste sistolički i srednji arterijski tlak, dok dijastolički tlak raste polaganije (krvni tlak=minutni volumen srca x periferna vaskularna rezistencija).

Kad se provodi sportska aktivnost, aktivacija skeletnog mišičja dovodi do porasta vraćanja venske krvi u srce i do porasta minutnog volumena srca. Istovremeno šire se krvne arterije koje dovode krv mišićima i smanjuje se periferna vaskularna rezistencija. Konačni rezultat može biti sniženje krvnog tlaka.

Po prestanku tjelovježbe krvni tlak može imati niže vrijednosti nego prije napora, a taj učinak može trajati satima. No međutim, ako sistolički tlak u naporu poraste na vrijednosti iznad 220 mmHg, i/ili dijastolički poraste iznad 95 mm Hg, radi se o povišenom tlaku, tj. povećana je opasnost za razvoj bolesti povišenog krvnog tlaka u budućnosti.

Također valja napomenuti da statičko ( izometrično ) opterećenje može biti izuzetno štetno i rezultirati s komplikacijama. Mnogi autori smatraju da su izometrične vježbe kontraindicirane u bolesnika s povišenim tlakom, jer povećavaju i sistolički i dijastolički tlak. Npr. za vrijeme dizanja utega naglo se povisuju sistolički i dijastolički tlak do vrlo visokih vrijednosti, što vježbe izometričke aktivnosti čini kontraindiciranim u osoba s povišenim tlakom.

Kronični učinci tjelesnog vježbanja

Rezultati većine studija vezanih za ovu problematiku ukazuju na činjenicu da osobe koje vježbaju imaju niži krvni tlak od onih koji ne vježbaju te da je u osoba koje vježbaju manja vjerojatnost da će tijekom godina početi patiti od arterijske hipertenzije.

Međutim valja napomenuti da su u tom području podaci još uvijek prilično kontroverzni, a vjerojatno ovise o mnogim čimbenicima, pa i o stanju tjelesnog napora. Prema nekim autorima srednji arterijski tlak u treniranih sportaša može biti povišen, nepromijenjen ili snižen, a sniženje sistoličkog i dijastoličkog tlaka jasnije se uočava u osoba srednje dobi koje se bave aerobnim tjelesnim vježbanjem.

Dijastolički se tlak nakon jednogodišnjeg vježbanja snižava u prosjeku do 10 mmHg, a nakon dvije godine vježbanja i dalje se snižava za još 10 mmHg. Postoje podaci prema kojima tjelovježba 3 puta tjedno snižava krvni tlak i opasnost za kardiovaskularne bolesti, dok svakodnevno vježbanje ima minimalni dodatni utjecaj na pojačavanje efekata.

Neki autori smatraju da kombinacija statičkog i dinamičkog opterećenja može rezultirati dugotrajnim sniženjem krvnog tlaka. Prema podacima drugih autora ne uočava se sniženje krvnog tlaka tjelesnim vježbanjem u bolesnika koji boluju od hipertenzije.

Snižava li tjelesno vježbanje krvni tlak?

Različite studije koje su se bavile ovim problemom pokazuju da tjelesno vježbanje ima utjecaja na sniženje krvnog tlaka ali još uvijek se ne zna u kojoj mjeri točno. Mehanizam kojim se u bolesnika povišeni tlak snižava pod utjecajem redovitog tjelesnog vježbanja još uvijek predstavlja izuzetan problem mnogim znanstvenicima, liječnicima i trenerima.

Radi se vjerojatno o utjecaju smanjenja tjelesne mase, posebno količine masnog tkiva što se zbiva tjelovježbom, a možda i o utjecaju smanjenja ukupne periferne rezistencije i minutnog volumena srca nakon programa tjelesnog vježbanja.

Tjelovježba pomaže u reguliranju I stupnja povišenog krvnog tlaka. U II stupnju povišena krvnog tlaka treba je provoditi nakon što se tlak regulira lijekom i ergometrijski ocijeni koji napor dolazi u obzir, u III stupnju povišenja tlaka treba razmišljati o tjelovježbi nakon što se krvni tlak doveo u granice normale ili prihvatljive granice s promjenom načina života i primjenom lijekova, a prethodno ergometrijski ocijeniti koliki napor tjelovježbe dolazi u obzir. U bolesti povišena krvnog tlaka IV stupnja tjelovježba se ne smije provoditi !

Prema American College of Sports Medicine iz 2004. godine preporuka hipertoničarima za tjelovježbu je da to bude aerobna aktivnost u kombinaciji sa statičkim vježbama. Premda je cilj barem pola sata tjelesne aktivnosti u većini dana u tjednu,umjerenija aktivnost je također povezana sa zdravstvenom koristi.

Zdravim ljudima treba preporučiti odabir ugodnih aktivnosti, koje se uklapaju u njihovu dnevnu rutinu, najbolje 30-45 minuta, 4-5 puta tjedno, uz 60-80% maksimalne frekvencije srca. Takva tjelesna aktivnost sama po sebi povećava koncentraciju zaštitnog HDL-kolesterola, a posebno HDL2-kolesterola i snižava koncentraciju triglicerida.

Danas se zna kako su pozitivni učinci dozirane tjelovježbe mnogo značajniji od eventualno mogućih prolaznih rizika. No, u hipertoničara s prisutnim oštećenjem ciljnih organa i visokim ukupnim kardiovaskularnim rizikom, te AT > 180/110 mmHg i praćenim simptomima preporučeno je prije početka bavljenja sportom napraviti pregled, konzultirati se sliječnikom i zajedno odlučiti o vrsti i intenzitetu aktivnosti.

Liječenje osoba s povišenim krvnim tlakom

Liječenje antihipertenzivima nije kontraindikacija za tjelovježbu, no te osobe moraju više vremena posvetiti zagrijavanju i rastrčavanju tj "hlađenju" nakon tjelovježbe kako bi se izbjegla pojava preniskog krvnog tlaka.

U liječenju vrhunskih sportaša hipertoničara vrijede isti principi kao za sve hipertoničare što znači i nefarmakološko liječenje. Kao jedna od najvažniji nefarmakoloških mjera za smanjenje krvnog tlaka jest smanjenje unosa kuhinjske soli na 6 grama dnevno što ima za posljedicu 24%-tno smanjenje učestalosti smrti od moždanog udara i 20%-tno smanjenje pojave srčanog udara (dnevni unos soli u Hrvatskoj je dva do tri puta veći od stvarnih potreba organizma-mjesto 4-6 g, dnevni prosjek je od 12 - 16 g po stanovniku).

Treba preferirati lijekove koji blokiraju renin-angiotenzinski sustav, pa zatim blokatore kalcijskih kanala. Diuretici su prema IOC (International Olympic Committee) i WADA (World Anti Doping Agency) zabranjeni za sve profesionalne sportaše, a beta blokatori su zabranjeni za streljaštvo. Zbog svojih drugih učinaka beta blokatori nisu lijekovi izbora za niti jednog sportaša, a ukoliko bolesnik mora uzimati ove razrede antihipertenziva onda ne može biti aktivan-vrhunski sportaš.

Svakodnevno postajemo svjesniji činjenice da nam globalizacija društva donosi veliki broj utjecaja iz industrijski visokorazvijenih zemalja te je gotovo nemoguće spriječiti širenje određenih svjetskih trendova i oduprijeti se njihovoj pojavi u našem društvu. Međutim nikad nije kasno da počnemo mijenjati svoje životne navike. Nema ni gornje ni donje granice, kod koje se ne bi moglo započeti s redovitim tjelesnim aktivnostima, prestati pušiti i zdravo se hraniti.

Objavljeno 03.12.2023.