Jeste li se ikada zapitali kako neki ljudi bez imalo problema svakodnevno jedu jako velike količine ugljikohidrata bez imalo straha od dobivanja kilograma, dok se drugi udebljaju od same pomisli na neku namirnicu koja sadrži ovaj makronutrijent? Možda je (in)tolerancija na ugljikohidrate genetski uvjetovana i jednostavno je ne možemo promijeniti već se moramo naučiti živjeti s njome?

Zaista, postoji znanstveno objašnjenje kako geni zaista mogu utjecati na nečiju toleranciju na ugljikohidrate. Naime, znanstvenici su otkrili korelaciju između pretilosti i sposobnosti pojedinca da stvori amilazu, enzim koji pomaže u razgradnji škrobi u ustima.

No, zašto bi se količina ovog enzima razlikovala od čovjeka do čovjeka? Unatoč tome što ljudi jedu sličnu hranu i unose široku lepezu mikro i makronutrijenata iz različitih izvora, postoje razlike u probavnim sposobnostima među ljudima.

Genetski poliformizmi

Razlog tome se naziva genetskim polimorfizmom. Polimorfizmi su prirodne varijacije u genima, DNA sekvencama ili kromosomima koje se očituju u ponašanju ili fiziologiji (fenotip). Oni su ono što ljude razlikuje jedne od drugih, odnosno što svakog pojedinca čini specifičnom jedinkom.

Većina polimorfizama su mali i uključuju samo bazne parove te su i razlike koje uvjetuju jako male. No, postoje i oni veliki, koji uključuju cijele kromosome te oni utječu na velike razlike među ljudima. Genetski poliformizmi o kojima ovdje govorimo su srednje veličine.

Pojedinačne točke promjene (bazni par) naziva se pojedinačnim nukleotidnim polimorfizmom (SNP). Primjerice, jedna od najpoznatijih pojedinačnih točaka promjene je varijacija CYP1A2 gena. Ovismo o tipu CYP1A2 gena koji imate, kofein ćete metabolizirati brže ili sporije. Ako imate bržu verziju bit ćete "tolerantni na kofein", jer ćete se brže "očistiti" od kofeina, nakon što ga unesete.

Varijacije broja kopija

No, osim toga, polimorfizmi mogu rezultirati promjenama na većem broju gena. Oni se nazivaju varijacijama broja kopija (CNV) i utječu na značajne razlike među ljudima.

Dugo vremena, znanstvenici su vjerovali da uvijek postoje 2 kopije gena, ni više ni manje od toga. Smatralo se da postoje 2 kopije gena te da bilo kakva razlika između dva dijela iste vrste moraju imati veze s razlikama u samim genima. Može postojati više verzija gena, što izaziva mogućnost niza razlika. Ili, mogu postojati SNP pojedinačne točke promjene koje daju neograničenu mogućnost varijacija. No, kako god, smatralo se da uvijek postoje samo 2 kopije gena.

No, recentne studije potvrđuju suprotno: može biti više od dvije kopije gena, ali i manje od dvije. Ovo se naziva CNV - varijacije broja kopija.

Dvije glavne forme CNV-a su - duplikacije (dodavanje gena) i brisanje (brisanje gena). Umjesto standardne dvije kopije svakog gena, neki gen može nemati niti jednu kopiju ili ih može imati više. Znanstvenici vjeruju da do 12% svih ljudskih DNA ima CNV-e. Bilo koja dva čovjeka na svijetu se razlikuju genetski barem za 1%, većinom upravo kao rezultat razlikama u CNV-u. Čak i jednojajčani blizanci mogu imati razlike u CNV-ima.

Osim toga, CNV je povezan s mnogim oboljenjima, od lupusa do Crohnove bolesti. A upravo CNV može stvarati i razliku među ljudima kad se govori o toleranciji na ugljikohidrate.

Enzim amilaza

Salivarna amilaza (α-amylaza) enzim je koji u slini počinje probavu škrobi. Gen koji stvara amilazu je AMY1 varira u broju kopija, od osobe do osobe, a ti geni imaju jako velik raspon CNV-a, od 2 do 16 kopija. Što više ovih kopija gena postoji, do se više salivarne amilaze stvara.

Dakle, osoba s većim brojem kopija ovog gena u ustima će imati veći broj ovih enzima što znači da će razbijanje i probava škroba unesenog hranom biti puno učinkovitija. Dakle, osoba s većim brojem AMY1 gena bolje i brže će probavljati ugljikohidrate.

Amilaza i evolucija

Studija provedena 2007. godine potvrdila je da osobe koje žive u kulturama koje u prehrani imaju više škrobi, imaju i veći broj kopija AMY1 gena te veći broj enzima amilaza u slini.

Ljudi koji žive u povijesno agrikulturalnim društvima poput Japana, u prosjeku imaju 7 kopija AMY1 gena, dok recimo pripadnici naroda bliže Arktiku, poput ruskog Yakuta, imaju 4 kopije ovog gena. Europljani imaju sličan broj gena kao Japanci. No, što se događa u slučajevima kad pojedinci koji žive u kulturama u kojima je visok udio škrobi u prehrani, imaju manji broj kopija AMY gena od prosjeka?

Amilaza i pretilost

Studija objavljena 2014. godine u Nature genetics potvrdila je da je nizak broj kopija AMY1 gena povezan s pretilošću. Istraživači su usporedili gene pojedinaca unutar iste obitelji, uključujući blizance, s indeksom tjelesne mase (BMI) koji se razlikovao za više od 10 kg/m2. U usporedbi blizanaca, koristili su specifičnu studiju kojom su tražili CNV-e povezane s varijacijama BMI-ja.

Zadatak istraživanja je bio promatrati braću i sestre od kojih je jedan normalne tjelesne težine a drugi pretio, te tražili razlike u njihovim CNV-ima koje mogu objasniti razliku u BMI-ju.

Zaključak studije ističe da osobe s većim brojem kopija AMY1 gena imaju više salivarne amilaze i niži BMI. Kako stoji u zaključku studije, ako imate više od 9 kopija AMY1 gena, 8 puta je manja opasnost da ćete biti pretili od osobe koja ima 4 kopije ovoga gena. Drugim riječima, veći broj amilaza znači i manju tjelesnu težinu, i obrnuto.

Dakle, može se zaključiti da su osobe s većim brojem AMY1 gena - tolerantnije na ugljikohidrate. Osim toga, osobe s više AMY1 gena:

• "Prirodno" manje jedu. Naime, više amilaze označava i veću probavu ugljikohidrata u ustima , što daje veći osjećaj slatkoće hrane i "punoće" njezinog okusa. Kao rezultat toga, osobe s većom količinom amilaze u ustima se osjećaju sitije nakon manje količine hrane.
• Ovo dodatno pojašnjava zašto se savjetuje jesti sporije ukoliko želite izgubiti viša kilograma. Što se sporije jedem više hrane se uspijeva probaviti u ustima. Ovo također pripomaže bržem osjećaju sitosti s manje hrane.
• Povećava se tolerancija na glukozu. Više razine salivarne amilaze povezane su s višim inzulinskim odgovorom u predapsorbirajućoj fazi - amilaza razbija ugljikohidrate u glukozu i kratkolančane šećere (oligosaharide) koji se vežu za receptore slatkoga ili oligosaharidne receptore, signalizirajući mozgu da počne otpuštati inzulin.
• Niži glikemijski indeks namirnica. Različite koncentracije amilaze u ustima rezultiraju različitim stupnjem apsorpcije ugljikohidrata iz istih namirnica ili različitim glikemijskim indeksom za različite osobe. Drugim riječima, ovisno o ovom enzimu, namirnice za svakog pojedinca mogu imati različit glikemijski indeks.

No, prije nego što za debljinu okrivite gene, imajte na umu da geni i amilaza nisu jedini faktor koji utječe na sklonost debljini. Stoga, ako smatrate da imate manje kopija AMY1 gena što je odgovorno za nižu razinu tolerancije na inzulin, postoji nekoliko savjeta koje možete slijediti kako biste ostali fit i zdravi:

Jedite polako i dobro žvačite hranu.

Naime, ako duže žvačete i hranu zadržavate u ustima, dajete više vremena amilazama koje imate u ustima da razbiju ugljikohidrate koje ste unijeli. Stoga, osoba s manjim brojem amilaza i polaganim žvakanjem, može povećati probavu u ustima i doseći onu kao kod osoba koje imaju više amilaza, ali jako brzo jedu.

Uzimajte probiotike.

Studije potvrđuju da niže razine amilaze, te s time povezana pretilost, mogu biti povezane i s negativnim promjenama u crijevnoj mikroflori. Probiotici mogu pomoći u povrati zdrave crijevne flore pa i poboljšanoj proizvodnji ovih enzima u slini.

Unosite kvalitetne ugljikohidrate

Pod kvalitetnim ugljikohidratima podrazumijevamo namirnice s puno vlakana i nutritivno bogate poput grahorica i mahunarki, minimalno prerađenih cjelovitih žitarica te voća i povrća.

Objavljeno 21.01.2017.