Između predstava koje ima po cijeloj Hrvatskoj i iznimno napornog tempa rada, uhvatit ćete je kako trči i trči. Ona je prava promotorica trčanja i osoba koja svojim primjerom dokazuje da nikada nije kasno za krenuti s nekom fizičkom aktivnošću. 

Upoznajte Eciju Ojdanić. 

Pozdrav Ecija. Javnost vas prvenstveno poznaje kao iznimno uspješnu kazališnu, televizijsku i filmsku glumica, no oni koji vas prate po društvenim mrežama znaju i da ste iznimno aktivni, trčite, zdravo jedete i uzor ste mnogima u tom zdravom stilu života.

Kako se rodila ljubav prema trčanju? 

Prije svega, pozdrav svim čitateljima Fitness.com.hr-a. Trčati sam počela sasvim slučajno. Do svojih četrdesetih godina sam zapravo mrzila trčanje i nisam tu vrstu aktivnosti smatrala ni posebno pametnim ni zabavnim načinom rekreacije, no kako mi se u životu 100 puta dogodilo ono „reci pa poreci“ to se dogodilo (na svu sreću) i s trčanjem.

Naime, po valjda drugi ili treći put sam prestala pušiti i u tom periodu od straha da se ne udebljam sam počela trčkarati. Cijelo to ljeto sam lagano trčkarala, a dionica se lagano produživala… 3, 4, 5 kilometara, pomalo i sporo. No, spletom sretnih okolnosti, u to isto vrijeme je jedna prijateljica upisala školu trčanja i kad god smo se čule ona mi je govorila o svojim vremenima. Ja o tim pojmovima nisam ništa znala niti sam je išta razumjela, ali onda se dogodilo ono na čemu sam joj zauvijek zahvalna – poklonila mi je startni broj za utrku, za Zagrebački cener.

To je bilo ljeto, ja do tad nisam nikad istrčala više od 7 kilometara. Također, u tih par mjeseci mojeg trčkaranja nije se dogodila nikakva pretjerana ljubav prema trčanju no nakon te utrke sam bila – inicirana! Kad sam osjetila tu zajedničku energiju, to zajedničko veselje, tu ogromnu količinu hormona sreće koji se oslobađa, jednostavno sam uhvaćena u mrežu ljubavi prema trčanju. Odmah nakon toga sam se upisala u Atletski klub Perpetuum Mobile i krenula ozbiljnije trčati. Već nakon samo par mjeseci (krajem veljače sljedeće godine) istrčala sam Splitski polumaraton.

Imate li neke planirane treninge ili jednostavno odvojite vrijeme za trening i krenete trčati?

Zahvaljujući trčanju i toj zaljubljenosti u tu vrstu aktivnosti tek sam u zrelim četrdesetim godinama krenula redovito trenirati. U prosjeku treniram pet puta tjedno što me čini iznimno sretnom. Cilj mojih treninga nije neki super izgled, već treniram da bih bila zdrava, da bih se dobro osjećala, da bih bila fokusirana i da bih općenito u svim životnim sferama bila fizički i psihički bolja.

Imala sam jednu fazu potpune zaluđenosti trčanjem koja je trajala negdje otprilike tri godine, a ta zaluđenost u brojkama izgleda ovako: 11 polumaratona i 1 maraton. Tad sam imala strogo planirane treninge, trčala sam po planu koji sam dobivala od trenera iz kluba, većinom sam trčala sama, ali sam uvijek imala osmišljen plan treninga od svog trenera Vedrana Lozanova.

Sad je situacija malo drugačija, jako puno radim, paralelno radim više projekata, ravnateljica sam kazališta Moruzgva, snimam, majka sam dvoje djece i jednostavno više ne mogu biti na toj razini pripremljena za prave utrke, odnosno za neke ambicioznije rezultate. No, sad sam upravo u nekoj najljepšoj i najopuštenijoj fazi trčanja, a to u mom slučaju znači da trčim 2-3 puta tjedno, u prosjeku je to 20-30 kilometara tjedno. Trčim ovisno o raspoloženju i vremenu i sada mi je puno lakše.

Naime, prije sam uvijek imala grižnju savjesti kad ne bih uspjela ispuniti tjedni pripremljeni plan treninga. Ovo sad je baš pravo trčanje za dušu i anti-stres. Uz trčanje sad 2-3 puta tjedno odem u teretanu, opet ovisno kako stignem uz druge obaveze. Ako ne stignem otići u teretanu, neke vježbe odradim kod kuće. Svjesna sam da moram jačati mišice corea, a u mojih punih 46 godina malo kardio treninga uvijek dobro dođe.

Na kojim ste utrkama sudjelovali, koje biste izdvojili?

Kako sam navela, istrčala sam 11 polumaratona i 1 maraton u Veroni. Taj maraton je svakako kruna moje trkačke karijere.

U najljepšem sjećanju su mi Splitski polumaraton (koji mi je bio prvi pa se on i po tome pamti), Ljubljanski polumaraton i Zagrebački jesenski polumaraton koji sam istrčala u svojem najboljem vremenu od 1 sata i 47 minuta. Potom je na red došao maraton u Veroni 2017. godine koji sam istrčala (42 km) za 3 sata i 59 minuta. U pripremama za Veronu jako puno mi je pomogao moj Atletski klub Perpetuum Mobile – oni su sa mnom trčali dužine pred utrku.

Naime, u zadnjim mjesec dana pred samu utrku, trče se dužine od 33-35 kilometara, dužine se povećavaju iz tjedna u tjedan. Kreće se od 18 i povećava se na 20, 22 i tako redom, a paralelno se uz to pojačavaju i brzinski treninzi. Ove duge treninge (30 i više kilometara) su mi uvijek pomagali istrčati moji kolege iz kluba što je također nezaboravno iskustvo. Koliko god se trčanje čini usamljeničkim sportom, to ne može biti dalje od istine – trčanje je zajednički i kolektivni sport i to je još jedan segment trčanja koji mi se baš jako svidio.

Svaka osoba s prosječnom fizičkom spremom se za 3 mjeseca može pripremiti za istrčati polumaraton, za vrijeme od oko 2 sata. Naravno, za neki ambiciozniji rezultat treba i više vremena pripreme, no kad govorimo o maratonu to je ipak nešto potpuno drugačije. Jako mi je drago da sam se odvažila na maraton i istrčala ga i znam da ću to sigurno ponoviti i u budućnosti. Velika mi je želja istrčati njujorški maraton negdje oko svoje pedesete. Sad imam još 4 godine „fore“, ali mislim da će se to sigurno i dogoditi.

Mnogima je trčanje vrsta rješavanja stresa i način vraćanja mira u sebi. Doživljavate li i vi trčanje kao ispušni ventil?

Apsolutno. Trčanje je vrlo često sport kojim se bave ljudi srednjih godina, koji imaju karijere i koji imaju puno briga i visoku razinu stresa. Meni je trčanje prvenstveno psihička potreba, a tek potom tjelesna.

Vrlo sam sretna što sam se našla u jednoj takvoj aktivnosti jer, jednako je važno, trčanje se odvija vani, na svježem zraku, u lijepim krajobrazima i to je njegova dodatna vrijednost. Kad s predstavama putujem, uvijek sa sobom nosim opremu za trčanje i to mi je prvi način na koji upoznajem neku destinaciju, ja ga optrčim i u tome zaista uživam svim srcem.

Koliko često trčite i koja je dužina dionica koje radite?

Trčim 2-3 puta tjedno, što u prosjeku bude oko 20-30 kilometara u tjednu. Dužina dionica po danima ovisi o vremenu kojim raspolažem za trčanje i tome koliko sam odmorna, raspoložena i motivirana. Moje najčešće dionice po danu su između 6 i 12 kilometara.

Uz trčanje, vodite brigu i o svojoj prehrani. Kako izgleda vaša prehrana u prosječnom danu?

Dan započinjem s tabletom Eutirox jer imam hipotireozu. Popijem limunadu i nakon toga imam pauzu. Tad obično ili trčim ili radim nešto drugo. Potom si napravim proteinski omlet koji obožavam!

To je omlet od 4-5 bjelanjaka i ponekad tome dodam 50 grama zobenih pahuljica. Ponekad tome dodam pureću šunku, ponekad rajčicu, a ponekad samo to tako ispečem. To mi je najčešći doručak. U slučajevima kad imam dan s ugljikohidratima, napravim doručak od 50 grama zobenih pahuljica, malo šumskog voća, malo proteina u prahu i malo vode. Sve to umutim, zagrijem u mikrovalnoj i pojedem kao kašu.

Za međuobrok jedem ili šaku badema ili malo pureće šunke, a za ručak obično jedem ili meso i salatu ili ribu i salatu. Ponekad pojedem uz ručak kvinoju, integralnu rižu s povrćem ili nešto slično. Za sljedeći međuobrok pojedem ili nešto malo voća ili neku laganu salatu i za večeru jedem neku finu bogatu salatu i to je to.

Naravno, postoje dani kad se opustim. Jako volim druženja s prijateljima, ali i tad uvijek dajem prednost povrću, mesu i ribi, a tek potom svemu ostalome. Primjerice, ako se jede peka, ja jedem peku, ali krumpire preskočim…

Budući da sam jako sklona debljanju ja baš moram jako paziti što jedem. Naime, dijetama koje sam provodila u adolescentskoj dobi sam dosta problema napravila svojem organizmu i zbog toga danas toliko pazim. Uz moj način prehrane i količinu treninga, netko drugi bi bio iznimno mršav, a moj organizam reagira drugačije i zato toliko moram paziti.

Srećom, uspostavila sam ravnotežu sama sa sobom i mislim da je taj neki moj izgled koji ljudi hvale i moje dobro raspoloženje, upravo posljedica mojeg dobrog unutarnjeg osjećaja i toga da se dobro osjećam sama sa sobom. A tek potom i vježbanje i zdrava prehrana su pokazatelj da voliš samoga sebe i da sam sebi želiš sve najbolje.  

Koliko je u vašem poslu važno planiranje obroka, s obzirom na probe, predstave, snimanja i sl? Nosite li hranu sa sobom na posao?

Planiranje hrane je jako, jako važno. Ja uvijek sa sobom na gostovanja nosim posudice s narezanim mrkvicama, jaja koja apsolutno obožavam, pureću šunku, malo badema, tako da nema opasnosti da ću ostati gladna.

Kome biste savjetovali trčanje i koliko vam je ono promijenilo život?

Svima! Trčanje bih zaista preporučila svima koji imaju potrebu rasteretiti svoju glavu, svima koji žele dodati zdravu komponentu svom životu. Trčanje je predivno, zdravo, ono je ogromno psihičko rasterećenje i temelj fizičkog zdravlja i ja sam pravi promotor trčanja svim generacijama.

Objavljeno 12.08.2019.