Ponuda na policama trgovina uglavnom zadovoljava naše potrebe za izvorima proteina iz peradi, nudeći pretežno piletinu i puretinu, različitih veličina i namjena (za roštilj, juhu, pečenje), uzgojenu u peradarnicima diljem zemlje u kontroliranim uvjetima, pod standardima koji su nezaobilazni za postizanje kvalitete mesa.

Pilići uzgojeni „na veliko“ nisu organski uzgojeni i daleko su od mesa kakvo je nekad bilo, stoga pileća juhica koja nas vraća u život nakon viroze ili prehlade nije više toliko zdrava, osim ako nas ne veseli da je bogata antibioticima. Antibiotici sprečavaju pojavu bakterija u tako velikim peradarnicima, pomažu očuvanja zdravlja ljudi koji u njima rade, konzumenata i dugotrajnosti mesa te zdravlju životinje dok se tovi.

Osim antibiotika, veliki proizvođači peradi često docjepljuju životinje s posebnim cjepivima kako bi im dodali sol, vodu, konzervanse i vlagu kako bi produžili trajnost i poboljšali okus mesa, potpuno nepotrebno organski uzgojenim životinjama, koji po dvorištima hrvatskih i (inozemnih) sela kljucaju zrnje žita i traže crviće.

Pileće i pureće bijelo meso jedno je od najboljih, odnosno najbogatijih izvora proteina stoga ga ne smijemo izbjegavati i konzumiramo ga unatoč činjenici da perad nije organski uzgojena. U potrazi za „zdravim“ mesom neki od nas koji obilazimo male mesnice u potrazi za organski uzgojenim mesom, uspijevamo i pronaći neku žilavu kokoš, a još je bolje ako na selu imamo baku, nonu ili tetu koji nam mogu uzgojiti koje pilence samo za nas i našu dječicu da papaju barem jednom mjesečno organski uzgojeno pile.

U potrazi za organski uzgojenom hranom možemo krenuti u lov na divlje životinje (ili u potragu za onima koji ih love) – patke, npr., koje su iznimno ukusne, a divlje, koje se prirodno hrane i manje kalorične od uzgojenih. Iako je organski uzgojena hrana skuplja, ne možemo reći da je baš toliko skuplja da si je većina ne može priuštiti sve dok ima za neke druge manje „zdrave“ užitke. Možda najbolje da obiđemo tržnice i place gdje se još uvijek može naći domaća hrana po pristupačnim cijenama.

Prirodno uzgojena piletina i puretina ima niže kalorijske vrijednosti, meso je možda ipak malo žilavije, stoga je bolje za juhe i pripremu „na lešo“, nego pečenje što i nije loše, ali ovisi i o vrsti jer može biti i mekše. Intenzivnijeg je okusa i boje.

Dugotrajnom i učestalom primjenom antibiotika, bakterije imaju tendenciju da se razviju u otpornije vrste i postanu otporne na njih. Meso podvrgavamo termičkoj obradi pa za samu konzumaciju to ne znači previše, a nakon što pripremamo sirovo meso ruke i pribor je obavezno oprati sapunom i toplom vodom kako bismo se zaštitili od njih. Zbog rezistentnosti bakterija najgore prolaze radnici peradarske industrije, ali i mnogi koji su s njima u doticaju zbog širenja bakterijske infekcije. Nemojmo zaboraviti da su i nedavne virusne infekcije, koje su poprimile razmjere epidemije, proizašle sa farmi gdje su prešle sa životinja na ljude.

Zakon tržišta bi nas zaštitio od takvog scenarija jer kad bi bila veća potražnja za organski uzgojenom hranom, manje bi se antibiotika koristilo u njezinom uzgoju. U slučaju boljih poticaja za razvoj ekologije i zdrave prehrane, naša zemlja još uvijek ima kapacitete da se orijentira na uzgoj i proizvodnju organske hrane, za kojom je sve veća pomama i kod nas i u inozemstvu.

Sve dok po inerciji kupujemo identičnu perad u supermarketima upotreba antibiotika u njezinoj proizvodnji neće se smanjiti. Probajmo se sjetiti kako su meso kupovale naše bake, kod obiteljskih mesara, u maloj mesnici u našem kvartu. Da, nemoguće je doći do nje autom nakon posla – iskrcajte se koju stanicu ranije iz autobusa ili tramvaja pa ste na dvostrukom dobitku. Jesti ćete organski proizvedeno meso i više se kretati.

Objavljeno 12.09.2011.