Ako upišete u internet tražilicu „glukozno-fruktozni sirup“ ili na engleskom „high-fructose corn syrup“, ispast će kao da se radi o najgoroj stvari na svijetu. Krivi ga se za sve što vam može pasti na pamet: epidemiju pretilosti, rak, dijabetes, izazivanje ovisnosti, loš utjecaju na mozak, pa čak i uništavanje čitavog tijela,…

Ovo su stvarni naslovi koje sam pronašao unutar par minuta. Te članke su pisali neupućeni novinari koji samo žele dobiti što više klikova na portalima ili teoretičari zavjere na svojim pseudoznanstvenim blogovima.

Ako vas zanima kakvo je pravo stanje stvari, potkrijepljeno kvalitetnim znanstvenim istraživanjima, došli ste na pravo mjesto.

Otkuda se dobiva glukozno-fruktozni sirup

Na engleskom govornom području se zove high-fructose corn syrup (HFCS), tj. visoko-fruktozni kukuruzni sirup. Odmah saznajemo da se dobiva iz kukuruza, za razliku od običnog kuhinjskog šećera, koji se najčešće dobiva iz šećerne trske ili šećerne repe.

Počeo se koristiti u SAD-u u drugoj polovici prošlog stoljeća kao alternativa šećeru, prvenstveno zbog niže cijene. Dobije ga se tako da se kukuruzni škrob prvo razloži na molekule glukoze, a onda se doda enzim koji pretvori dio glukoze u fruktozu.

To se radi kako bi se povećao slatki okus. Naime, glukoza sama po sebi nije toliko slatka pa bi je trebalo upotrijebiti više kako bi konačan proizvod imao jednaku slatkoću. Fruktoza je dosta slađa pa je zbog toga poželjno konvertirati dio glukoze u nju.

U Hrvatskoj i u ostatku Europe se puno manje koristi nego u SAD-u. Kod nas ćete na nutritivnim deklaracijama u velikoj većini slučajeva vidjeti da doista piše šećer, a ne glukozno-fruktozni sirup.

Kemijski sastav glukozno-fruktoznog sirupa

Kao što smo već rekli, glukozno-fruktozni sirup je mješavina glukoze i fruktoze. Glukoza i fruktoza su monosaharidi (monos: jedan; sacchar: šećer), odnosno najjednostavniji šećeri. Monosaharidi se povezuju u disaharide (di: dva). Primjer za disaharid je saharoza, tj. obični kuhinjski šećer.

Saharoza se sastoji od jedne molekule glukoze i jedne molekule fruktoze. Budući da se saharoza tijekom probave razlaže na monosaharide od kojih je sastavljena, obični šećer koji konzumiramo je zapravo 50% glukoza i 50% fruktoza.

Zašto vas „zamaram“ kemijom? Jednom kad se razumije ovih par osnovnih stvari, vidi se da strah od glukozno-fruktoznog sirupa nema nikakvu osnovu. Glukozno-fruktozni sirup generalno sadrži 42-55% fruktoze, a ostatak je glukoza. To je doista zanemariva razlika u odnosu na kuhinjski šećer, za koji smo ustanovili da sadrži 50% fruktoze.

Zašto se onda uopće zove „visoko-fruktozni“ ako ima sastav kao šećer?

Znam da ovo zbunjuje ljude pa sam odlučio objasniti u par rečenica. „Visoko-fruktozni“ se uopće ne odnosi u usporedbi sa šećerom, već s uobičajenim kukuruznim sirupom. Rekli smo da je inače kukuruzni sirup gotovo 100% glukoza, tako da ovo u usporedbi s njim ima visok udio fruktoze.

Da ponovimo, kuhinjski šećer i glukozno-fruktozni sirup su u praksi ista stvar. Imaju praktički isti sastav te isti utjecaj na organizam i zdravlje, što ću potkrijepiti studijama u ostatku članka.

Što kažu znanstvene studije

Monsivais i suradnici (2007.) su dali ispitanicima pića zaslađena šećerom ili glukozno-fruktoznim sirupom te mjerili osjećaj gladi, sitost te unos hrane u idućem obroku. Razlike između skupina nije bilo.

Sličan dizajn su imali Soenen i kolege (2007.), samo što su oni još ispitanicima izvadili krv i pratili razinu šećera u krvi te razine hormona poput inzulina i grelina. Kao što je bio slučaj u prošloj studiji, razlike između šećera i glukozno-fruktoznog sirupa nije bilo.

Stanhope et al. (2008.) pratili su učinak tijekom 24 sata. Ispitanici su dobivali ili pića zaslađena šećerom ili glukozno-fruktoznim sirupom te im je redovito vađena krv tijekom 24 sata. Nije bilo razlike u koncentracijama šećera u krvi, inzulina, leptina, grelina ni triglicerida.

Da ne ostanemo samo na kratkoročnim studijama, evo jedne koje su proveli Lowndes i sur. (2012.) Studija je trajala 12 tjedana i uključivala 247 pretilih ispitanika. Svi su dobili jelovnike koji su ih stavljali u jednaki kalorijski deficit, razlika je bila jedino u tome jesu li konzumirali šećer ili glukozno-fruktozni sirup. Svi ispitanici su izgubili na kilaži i popravili krvnu sliku, bez razlike između skupina.

Ovo su samo neke od studija, ali vjerujem da je dovoljno da se dočara slika. Za one koji žele više čitati o temi, ostavit ću još nekoliko studija u referencama na dnu članka.

Zaključak

Šećer i glukozno-fruktozni sirup su praktički identična stvar te imaju jednak utjecaj na organizam. Unos u normalnim količinama i u okviru pravilne prehrane ne predstavlja nikakav problem, a u prekomjernim količinama su oboje jednako problematični.

Kao što je često slučaj u svijetu prehrane, ovo je još jedan klasičan primjer „od drveća ne vidjeti šumu“. Konkretno „drvo“ ovdje je briga oko jednog sastojka koji se i tako rijetko koristi u Hrvatskoj i ostatku Europe, a „šuma“ je kvaliteta ukupne prehrane.  

Izvori:

1. Monsivais P i dr. Sugars and satiety: does the type of sweetener make a difference? Am J Clin Nutr. 2007 Jul;86(1):116-23.
2. Soenen S i dr. No differences in satiety or energy intake after high-fructose corn syrup, sucrose, or milk preloads. Am J Clin Nutr. 2007 Dec;86(6):1586-94.
3. Stanhope KL i dr. Twenty-four-hour endocrine and metabolic profiles following consumption of high-fructose corn syrup-, sucrose-, fructose-, and glucose-sweetened beverages with meals. Am J Clin Nutr. 2008 May;87(5):1194-203.
4. Lowndes J i dr. The effects of four hypocaloric diets containing different levels of sucrose or high fructose corn syrup on weight loss and related parameters Nutrition Journal 11(1):55 2012 Aug
5. Forshee RA i dr. A critical examination of the evidence relating high fructose corn syrup and weight gain. Crit Rev Food Sci Nutr. 2007;47(6):561-82.
6. Melanson KJ i dr. Effects of high-fructose corn syrup and sucrose consumption on circulating glucose, insulin, leptin, and ghrelin and on appetite in normal-weight women. Nutrition. 2007 Feb;23(2):103-12.

Objavljeno 26.08.2019.