Vezano uz teretanu često se zna čuti: "On ima super genetiku, blago njemu". Činjenica je da geni imaju veliku ulogu u raznim varijantama treninga snage.

Dovoljno je ući u neku teretanu i zateći na treningu više ozbiljnijih vježbača i već na prvi pogled da se primijetiti tko je "genetičar", a tko nije toliko genetski obdaren pa će mu trebati puno više discipline u ostalim segmentima da bi se samo približili prvospomenutima. Isto tako u vrhunskom sportu ima pojedinaca koji su oduševili svojim genetskim postavkama.

Oni koji su vidjeli fotografiju Doriana Yatesa prije nego je kročio u teretanu, znaju da je bio štrkljavi punker, bez ikakve naznake da ima ikakav genetski potencijal za bavljenje body-bildingom (pogotovo ne na vrhunskoj razini). Međutim, Dorian je kao teenager pri prvom pokušaju na benchu digao 140kg!

Slična priča je i sa Schwarzeneggerom koji je također bio mršavac, ali je nakon godine dana dizanja utega nabacio veću mišićnu masu nego što uspije većini koja trenira 10 godina.

Izvan okvira bodybuilderskih okvira, poznat je primjer powerliftera Andy Boltona koji je pri prvom susretu s utezima čučnuo sa 230kg, a na deadliftu je dignuo 270kg (kasnije je postao prvi čovjek koji je na deadliftu dignuo 1000 lbs ili cca 455kg).

Ne treba, dakle, biti preoštrouman da bi se zaključilo kako neki pojedinci već u „serijskoj opremi“ imaju set gena koji im omogućuje znatnu početnu prednost pred ostatkom populacije. Kad netko ima natprosječne rezultate u sportu, a posebno je to vezano uz bodybuilding, prosječna neupućena osoba će u tren oka zaključiti da je on/ona „na nečemu“ i „to nešto“ je zaslužno za krajnji rezultat, a da su trening, prehrana i dr. u tome nebitni.

Ne treba bježati od činjenice da je doping u današnje doba sveprisutan, ali jednako dopingirani rottweiler i afganistanski hrt nikada neće postići istu muskularnu razvijenost. Naravno, razlog leži u genima po kojima se oni u startu razlikuju.

Što je u svezi s mišićima genetski predodređeno?

Za početak, zna se da brzookidajuća mišićna vlakna imaju veći potencijal za rast od sporookidajućih. Budući da se rađamo sa manje-više predodređenim omjerom brzookidajuća/sporookidajuća vlakna, a da je mogućnost transformacije jedne vrste u drugu minimalna, možemo reći da pojedinac sa više brzookidajućih vlakana ima bolji genetski potencijal za bavljenje sportovima snage.

Sljedeći faktor osim tipa vlakana je razina anaboličkih hormona u tijelu (ne, ne misli se na doping, nego na našu vlastitu proizvodnju takvih hormona) koja je u određenoj mjeri također genetski određena. Neki pojedinci su genetski programirani za proizvodnju veće količine testosterona, a što više slobodnog (aktivnog) testosterona imamo, to su uvjeti za mišićni rast povoljniji.

Na staničnoj razini, „ključ uspjeha“ genetski obdarenih krije se u malim stanicama koje okružuju miofibrile, a zovu se satelitske stanice. Mišić neće rasti ako satelitske stanice ne doniraju svoje jezgre mišićnim stanicama kako bi mogle proizvesti više genetskog materijala koji će signalizirati stanicama da rastu.

Kod pojedinaca koji su genetski u prednosti, veća je efikasnost kojom satelitske stanice doniraju svoje jezgre. Pojedince koji izvrsno reagiraju na trening karakterizira veći broj satelitskih stanica koje okružuju miofibrile, efikasnije doniranje jezgara, kao i velika sposobnost da kao odgovor na trening povećavaju broj satelitskih stanica.

U studiji koju je proveo Petralla, pokazano je da su „genetičari“ na početku imali prosječno 21 satelitsku stanicu na 100 vlakana, a nakon 16 tjedana treninga taj se broj popeo na 31. To je popraćeno i s 54% povećanja miofibrila. Nasuprot njih, oni koji su genetski „zakinuti“ na početku su imali 10 satelitskih stanica na 100 vlakana, a 16 tjedana treninga kod njih nije ništa promijenilo.

Dodatno, kod „genetičara“ su i neki drugi faktori nakon treninga bili povećani:

• Mechanogrowth factor (MGF) je porastao za 126%
• Myogenin je porastao za 65%
• IGF-Iea je porastao za 105%

Došli smo na kraju i do konkretnih gena koji su na vlasti kod genetskih freakova! Bray i suradnici su 2007. godine napravili mapu poznatih gena koji su vezani uz trening snage, i fitness općenito. Zaključeno je da 214 autosomnih gena (geni koji se nalaze na 22 para tjelesnih kromosoma) i 18 gena koji se nalaze unutar mitohondrijske DNA ima utjecaj na to područje.

Najpopularniji gen što se fizičke spreme, snage i fitnessa tiče je ACTN-3, odnosno alpha-actin-3. Taj gen osobito vezan je uz vlakna tipa IIb sporookidajućim vlaknima o kojima je ranije u članku bilo riječi. Smatra se da je 18% populacije (cca 1 milijarda ljudi) ima kompletan manjak tog gena.

Kod njih je on nadomješten s ACTN-2 s kojim ne mogu ni blizu ostvariti učinke kao s ACTN-3. Vrhunski sprinteri npr, kojima je potrebna velika kratkotrajna snaga gotovo nisu zakinuti u pogledu ACTN-3.

Jedan drugi gen, ACE ili angiotensin-converting-enzyme je također često vezan uz fizičku spremu. Povećana frekvencija ACE D gena je vezana uz sportaše snage, dok je frekvencija ACE I vezana uz sportaše izdržljivosti.

U članku o upali spominjao sam važnost upalnog odgovora u procesu „popravka“ koji slijedi nakon treninga i vezano uz to citokine. Gen koji utječe na te bitne proteinske molekule je VNTR IL-1RN.

Ima još puno gena koji su utjecajni u tom području, npr. miostatin gen (MSTN), međutim još nisu do kraja objašnjeni i sportski svijet sa nestrpljenjem iščekuje da cijela slagalica gena jednom bude gotova.

Kad to jednom bude završeno, crna predviđanja kažu da će nestati sporta u obliku u kakvom ga danas poznajemo. Jer, genski engineering je već neko vrijeme u laboratoriju. Jednom kad bude šire dostupan, doći će još više do izražaja financijska strana sportaša, i da li si mogu priuštiti genski tuning ili ne. Samim time doći će do još veće razlike u uvjetima u kojima treniraju bogatiji i oni siromašniji. Velike su kontroverze oko toga.

Sjećate li se crtića Supermouse? Današnji laboratorijski miševi su u pogledu muskularnosti već na njegovom tragu. Naravno, ne lete...Još!

Što možemo napraviti ako nas genetika nije mazila?

Gore izneseni podaci neke bi mogli baciti u očaj. Međutim nije sve tako crno. Ako izuzmemo manjinu koja je genetski stvarno zakinuta, svatko od nas ima sposobnost razviti značajnu količinu mišićne mase ako poduzmemo potrebne korake.

Ne znam da li sam ikada vidio pojedinca koji, ako je koliko-toliko pratio neki program određeno vrijeme, nije polučio barem minimalni pomak i rezultat.

Druga manjina, ona obdarena je negdje na bini, u svijetu vrhunskog amaterskog ili profesionalnog bodybuildinga, powerliftinga i sl. Većina je, međutim, kao i uvijek prosječna i može razviti zavidnu formu i performanse.

Ključ je u nalaženju programa koji nam najbolje odgovara. Izbor je velik: mijenjanje vježbi, volumena, intenziteta, učestalosti treninga itd...

Zaključak

„Genetika“ nam može dati određenu prednost. Najčešće je ipak korištena kao isprika za nenapredovanje prije nego se pojedinac zapitao da li je usvojio i primijenio abecedu treninga, prehrane i suplementacije.

Objavljeno 15.08.2012.