Šećerna bolest predstavlja jedan od vodećih javnozdravstvenih problema modernog čovječanstva. Danas se procjenjuje da preko 400 milijuna ljudi u svijetu boluje od šećerne bolesti, no zasigurno je taj broj značajno veći, zbog velikog broja neotkrivenih dijabetičara.

Jedan je od vodećih rizičnih čimbenika za kardiovaskularne bolesti (srčani udar, moždani udar, nagla srčana smrt) koje su odgovorne za polovicu smrtnih ishoda. Prema procjeni jednog od vodećih međunarodnih dijabetoloških društava – IDF (eng. International Diabetes Federation), broj oboljelih će se povećati za 50% kroz sljedećih 30 godina.

Među nekoliko tipova, svakako najčešći oblik šećerne bolesti je TIP 2, zastupljen s preko 90%. Po učestalosti slijedi šećerna bolest tipa 1, koja je od velikog značaja zbog obolijevanja uglavnom u djetinjstvu i mlađoj odrasloj dobi. Od ostalih oblika još bih izdvojio gestacijski dijabetes, odnosno dijabetes koji se utvrdi u trudnoći, a od koje boluje svaka peta do šesta trudnica.

Šećerna bolest tipa 2

Najčešći oblik, tip 2 šećerne bolesti, razvija se kroz nekoliko godina, postupno i podmuklo i često se kasno utvrdi. Definira se kao stanje povišenih vrijednosti šećera u krvi natašte iznad 7.1 mmol/l, odnosno vrijednosti šećera u krvi nakon testa opterećenja glukozom koja premašuje 11.1 mmol/L.

Povišene vrijednosti glikemije dugoročno dovode do niza komplikacija koje se dijele na makrovaskularne i mikrovaskularne. Najčešće makrovaskularne komplikacije čine srčani udar, moždani udar i periferna arterijska bolest. Od mikrovaskularnih komplikacija izdvaja se dijabetička bolest bubrega, dijabetička retinopatija i dijabetička neuropatija.

Šećerna bolest je najčešći uzrok terminalnog zatajenja bubrega koje je onda nužno liječiti hemodijalizom ili transplantacijom bubrega. Uz glaukom, dijabetička retinopatija, najčešći je uzrok sljepoće. Osim genetske predispozicije, javljanju šećerne bolesti pogoduju loše životne navike, nedostatak kretanja, debljina, neuravnotežena prehrana i kronični stres.

Makar je probirna dijagnostika za šećernu bolest vrlo jednostavna (obično određivanje šećera na trakicu iz kapiralne krvi), zbog višegodišnjeg razvoja i tijeka bolesti bez upozoravajućih simptoma, teško je na vrijeme utvrditi. Od ostalih laboratorijskih metoda za utvrđivanje šećerne bolesti od rutinskih pretraga su nam na raspolaganju 2-satni OGTT (eng. oral glucose tolerance test) i tromjesečni prosjek šećera u krvi (HbA1c). Ono što izravno prethodi šećernoj bolesti, u vremenskom rasponu od nekoliko godina do koje desetljeće, je inzulinska rezistencija.

Inzulinska rezistencija

Radi se o poremećaju metabolizma ugljikohidrata koji opsegom simptoma zahvaća više organa i organskih sustava. Dolazi do poremećaja u radu inzulina, vodećeg regulatora metabolizma šećera, pri čemu zbog svog oslabljenog perifernog djelovanja dolazi do reaktivnog pojačanog izlučivanja inzulina, odnosno javlja se reaktivna hiperinzulinemija.

Između nekoliko posljedica reaktivne hiperinzulinemije, za izdvojiti je njezin utjecaj na PRIRAST NA TJELESNOJ TEŽINI, primarno zbog anaboličkog učinka inzulina. Njezino prepoznavanje nije jednostavno zbog nespecifičnosti simptoma koji se javljaju i koji ovise i o dobi pacijenata, a često se opisane tegobe pripišu poremećaju rada štitnjače te se u međuvremenu u pravilu učini kompletna dijagnostička obrada štitnjače koja u pravilu se pokaže uredna. Višegodišnja neregulirana inzulinska rezistencija u kombinaciji ranije spomenutih rizičnih čimbenika, prije ili kasnije neizbježno vodi prema šećernoj bolesti.

Liječenje šećerne bolesti uključuje temeljitu promjenu životnih navika, prilagođenu prehranu za što sve osobe s utvrđenom bolesti prolaze strukturirane edukacije s ciljem dugogodišnjeg usvajanja zdravih prehrambenih navika te lijekove. Danas su na raspolaganju mnogi lijekovi s vrlo različitim mehanizmom djelovanja, što nam uvelike pomaže u individualizaciji pristupa u liječenju. Mogu se primjenjivati tablete i inzulini, koji se primjenjuju u obliku injekcija potkožno.

Šećerna bolest tipa 1

Po brzini javljanja i uzročno, ovaj tip se uvelike razlikuje u odnosu na tip 2 šećerne bolesti. Kod tipa 1 dolazi do skoro potpune ili potpune destrukcije beta stanica u gušterači s posljedicom nemogućnosti daljnje proizvodnje i izlučivanja inzulina. Zbog intenziteta simptomatologije (izraženo žeđanje, mokrenje i pojačani apetit) puno ga je lakše za prepoznati, no i rizici nepravovremenog prepoznavanja mogu dovesti i do smrtnih posljedica.

S obzirom da se kod šećerne bolesti tipa 1 radi o potpunom deficitu hormona inzulina, liječenje šećerne bolesti moguće je isključivo inzulinom. Prije uvođenja inzulina u terapiju svaka osoba mora proći edukaciju o provođenju terapije o čemu presudno ovisi uspjeh u liječenju.

Gestacijski dijabetes

Prema HAPO studiji svaka peta do šesta trudnica boluje od tipa šećerne bolesti koji se javlja isključivo u trudnoći. Inzulinska rezistencija najčešće je u podlozi ovog tipa šećerne bolesti. Na sreću, većina pacijentica mogu postići zadovoljavajuće vrijednosti šećera u krvi uz mjere modificirane prehrane i uz redovitu tjelovježbu, a u vrlo malom postotku se moraju primjenjivati lijekovi poput inzulina i metformina.

Važnost prepoznavanja i aktivnog pristupa gestacijskom dijabetesu je u značajnoj redukciji niza rizika nepovoljnog tijeka i ishoda trudnoće, poput spontanog pobačaja, mrtvorođenosti nejasnog uzroka, češćeg javljanja povišenog krvnog tlaka u trudnoći, kao i preeklampsije.

Radi pravovremenog prepoznavanja ovog poremećaja i prevencije mogućih komplikacija, danas se u svrhu probira određuje natašte šećer u krvi na samom početku trudnoće, uz nadopunu s 2-satnim OGTT-om koji se u pravilu provodi između 24. i 28. tjedna trudnoće.

Koliko često kontrolirati šećer u krvi?

Kod zdravih osoba nema jednoznačnih preporuka kada provjeravati šećer u krvi. Svakako je korisno u sklopu redovitih sistematskih pregleda učiniti i nalaze šećera u krvi i u slučaju bilo kakvih sumnji na intoleranciju glukoze ili već jasne manifestacije šećerne bolesti iz rutinskih nalaza, bolesnika uputiti na daljnju specijalističku obradu dijabetologu.

Nema posebnih preporuka niti za profesionalne niti rekreativne sportaše, osim rutinskih kontrola nalaza tijekom redovitih sistematskih pregleda. Posebnu pažnju kod sportaša treba obratiti na osobe s više dijabetičara u obitelji, a odmah je potrebno reagirati ukoliko pojedinac razvije simptome poput relativno naglo nastalog pojačanog apetita (koji uz to i mršavi), pojačanog unosa tekućine i pojačanog mokrenja.

Dijagnostika šećerne bolesti jednostavna je i sastoji se od određivanja vrijednosti šećera natašte, a koji puta dodatnu je potvrdu potrebno tražiti u već spomenutom 2-satnom OGTT-u i tromjesečnoj prosječnoj vrijednosti šećera u krvi (HbA1c). Kod već utvrđene šećerne bolesti bilo kojeg tipa dobro reguliranu šećernu bolest potrebno je kontrolirati barem jednom do dvaput godišnje, a od dodatnih pretraga u sklopu sveukupne reevaluacije šećerne bolesti potrebno je dodatno ispitati je li došlo do javljanja određenih komplikacija.

Potrebna je redovita kontrola bubrežne funkcije, kontrola očne pozadine, a ovisno o tegobama u vidu skraćenja hodne pruge potrebna je dodatna ultrazvučna dijagnostika (color dopler) arterija donjih ekstremiteta.

S dijabetesom kroz život

Kod zdravih osoba glavni je naglasak na promoviranju mjera zdravih navika, što uključuje redovitu tjelovježbu te pravilnu i uravnoteženu prehranu. Rutinske laboratorijske kontrole u sklopu redovitih sistematskih i preventivnih pregleda u pravilu su dostatne u pravovremenom prepoznavanju šećerne bolesti.

Kod već utvrđene šećerne bolesti prvi preduvjet uspješnog liječenja je kontinuirana edukacija o prehrani i pravilnoj primjeni lijekova, napose inzulina uz neizostavne redovite kontrole parametara šećerne bolesti. Povjerenje na relaciji liječnik-pacijent je također jedan od ključnih preduvjeta dugovječnosti i pridružene kvalitete života.  

Tekst je napisan u suradnji s Poliklinikom Perić - Staničić.

Objavljeno 04.04.2019.