Proteini su najvažniji i najkompleksniji makronutrijent. Energetska gustoća im iznosi 4 kcal/g, iako njihova uloga nije primarno izvor energije, nego održavanje ravnoteže dušika u tijelu putem sinteze tjelesnih proteina (ne samo mišića, nego i drugih tkiva i enzima potrebnih za obnovu, rast, razvoj i normalno funkcioniranje ljudskog organizma). Građeni su od aminokiselina, kojih u prirodi postoji stotinjak, a 20 se pojavljuje u proteinima hrane i ljudskog tijela.

Aminokiseline dijelimo na esencijalne (nužno ih je osigurati hranom jer ih organizam nije u stanju sintetizirati ili nije u stanju sintetizirati dovoljnu količinu), uvjetno esencijalne i neesencijalne. Namirnice životinjskog podrijetla sadrže proteine koji su potpuni, što znači da imaju sve esencijalne aminokiseline potrebne ljudskom organizmu i pokazuju veću učinkovitost u procesu mišićnog razvoja u odnosu na namirnice biljnog podrijetla.

Iako namirnice biljnog podrijetla sadrže proteine koji su nepotpuni (iznimke su soja i pseudožitarice), te im je probavljivost i bioraspoloživost manja, potrebe za esencijalnim aminokiselinama i mišićni rast može se postići komplementiranjem limitirajućih esencijalnih aminokiselina, odnosno kombiniranjem žitarica (koje su siromašne aminokiselinama lizinom i triptofanom) i leguminoza (koje su siromašne aminokiselinama metioninom i cisteinom) po mogućnosti u istom obroku.

Prema tome, samom konzumacijom namirnica biljnog porijekla možemo osigurati sve potrebe za esencijalnim aminokiselinama. No, postoji još jedan faktor koji treba uzeti u obzir koji potencijalno može negativno utjecati na ljudsko zdravlje, a taj je velika količina lektina koje namirnice primarno biljnog porijekla donose.

Što su lektini?

Lektini su proteini koji imaju sposobnost vezanja ugljikohidrata te ih ova karakteristika razlikuje od ostalih proteina. Široko su rasprostranjeni u prirodi i nalaze se u mnogim namirnicama, ali primarno onima biljnog porijekla kao što su leguminoze, žitarice, sjemenke, orašasti plodovi, itd.

U posljednja dva desetljeća pokazalo se da su mnogi lektini toksični, proupalni ili oboje. U odnosu na animalne proteine, lektini su otporni na djelovanje probavnih enzima te toplinu, a kuhanje ih može inaktivirati samo ako se provodi iznad 100 °C barem 30 minuta.

Što kažu istraživanja?

Istraživanja na životinjama koja su proučavala konzumaciju lektina uglavnom se baziraju na njihovim sistemskim i lokalnim učincima s obzirom na to da lektini mogu čitavi proći crijevnu barijeru i ispoljiti svoje djelovanje specifičnim vezanjem na ugljikohidratne jedinice različitih organa. Također, pokazala su da lektini mogu i negativno utjecati na apsorpciju nekih nutrijenata pa ih često etiketiraju kao “anti-nutrijente” u hrani.

Na primjer, jedan od proučavanih lektina je fitohemaglutinin koji se u visokoj koncentraciji može pronaći u crvenom bubrežastom grahu, a pokazao je niz utjecaja na probavni sustav, čak i kod ljudi, te osim toga može indirektno utjecati na gušteraču.

Nažalost, ovi učinci na probavni sustav se ne mogu ograničiti samo na navedeni lektin. Postoje dokazi da neki lektini mogu utjecati na mikrobiotu crijeva kao i promovirati sistemski odgovor imunosnog sustava i upalne procese.

Povezanost lektina s razvojem bolesti

Pšenični glijadin, komponenta glutena koji uzrokuje celijakiju (imunološki posredovanu sistemsku bolest), sličan strukturom i djelovanjem lektinima, a sama pšenica bogata lektinima se često navodi kao namirnica koja potiče simptome reumatoidnog artritisa. Sumnja se da lektini potencijalno mogu uzrokovati i autoimune bolestima kao što su npr. dijabetes tipa 1, Hashimotova bolest, ali i druge.

Još jedan od štetnih učinaka koje su pokazali lektini u istraživanjima na životinjama je skidanje sluznice tankog crijeva ostavljajući golu površinu nezaštićenu od prekomjernog rasta abnormalnih bakterija. Lektini osim toga uzrokuju otpuštanje histamina iz želučanih stanica stimulirajući lučenje kiseline.

Navedeni učinci zajedno, stimulacija želučane kiseline, oštećenje želučane sluznice i proliferacija abnormalnih bakterija (kao Helicobacter pylori), glavni su patološki faktori u razvitku čira na želucu te se on u teoriji također može povezati s lektinima.

Oštećenje sluznice probavnog sustava uzrokovano lektinima može pružiti i objašnjenje zašto mnogi alergolozi nalažu da "stone age diet", odnosno neki tip Paleo prehrane koji eliminira većinu škrobnih namirnica paralelno i lektine, štiti od virusnih infekcija gornjeg dijela respiratornog sustava, s obzirom na to da se ne kompromitira sluznica koja štiti kao barijera od virusa.

Kako se zaštititi od štetnog djelovanja lektina?

Za sve one koji se bore s nekim tipom autoimune bolesti ili jednostavno žele smanjiti upalne procese i prevenirati bolest, vrijedi proučiti neke od principa prehrane koji što više eliminiraju lektine kao što je npr. Paleo ili ketogena prehrana. Bitno je također naznačiti da eliminacija glavne skupine namirnica kao što su npr. žitarice može dovesti do nekih nutritivnih manjaka pa bi se takve prehrambene restrikcije trebale obavezno provoditi uz nadzor stručne osobe.

Trenutno možemo obratiti pažnju na to da lektini postoje, vjerojatno se većina može inaktivirati pravilnom termičkom obradom hrane, a dodatna redukcija iz prehrane konzumacijom namirnica životinjskog porijekla kao primarnog izvora proteina pogotovo ako je potrebno osigurati povećan unos proteina kao onaj kod sportaša, ali i rekreativnih vježbača, zatim izbjegavati pretjeranu konzumaciju sjemenki i orašastih plodova, povremeno konzumirati kuhano umjesto sirovog povrća, te ako se konzumira velika količina žitarica radi povećanih potreba za ugljikohidratima okrenuti se rafiniranim umjesto žitaricama od cjelovitog zrna s obzirom da se većina lektina nalazi u vanjskom omotaču navedenih namirnica.

Također, lektini su topljivi u vodi pa je namakanje namirnica bogatih lektinima nekoliko sati te bacanje korištene vode (kao namakanje i promjena vode prije i tijekom kuhanja leguminoza) još jedan način kako dodatno reducirati količinu lektina u namirnicama koje se obično jedu sirove kao što su npr. orašasti plodovi.

Zaključak

Pitanje je, ako su lektini tako rasprostranjeni i štetni, kako to da svi ne obolimo od dijabetesa tipa 1, reumatoidnog artritisa, neke druge autoimune bolesti ili dobijemo čir na želucu? Na ovo pitanje stvarne štetnosti lektina sadašnjim istraživanjima još ne možemo odgovoriti, a osim toga postoje još mnogi faktori koji mogu utjecati na razvoj navedenih bolesti.

Unatoč rezultatima koji upućuju na štetne učinke lektina kod životinja, njihov potencijal da uzrokuju slične posljedice kod ljudi još nije zadobio dovoljno pažnje od strane znanstvene zajednice, no nadam se da će se to u skorije vrijeme promijeniti.

Literatura

• Panacer, K., Whorewell, P. J. (2019) Dietary Lectin exclusion: The next big food trend? World J. Gastroenterol. 25(24), 2973-2976.
• Freed, D. L. J. (1999) Do dietary lectins cause disease? BMJ 318(7190), 1023-1024.
• Lectins, objavljeno na: Harvard T.H. Chan. pristupljeno 11.2.2021.
• Šatalić Z., Sorić M., Mišigoj-Duraković M. (2016) Sportska prehrana. Znanje d.o.o., Zagreb.

Objavljeno 26.11.2024.