Mišićna memorija je pojam koji je mnogima poznat. Ponajprije ga se povezuje s povratkom u formu nakon perioda neaktivnosti, a odnosi se na memorijom u kojoj je pohranjen pokret koji je osoba nekada izvodila. Osim povratka u formu, mišićna memorija se povezuje i s oporavkom od ozljeda:  postojanje ove memorije ubrzava oporavak jer je pokret poznat otprije.

Što je mišićna memorija?

Naime, učestalim ponavljanjem neke vježbe, mišići, odnosno mozak koji upravlja njima, pamti taj pokret i lakše ga te učinkovitije ponavlja nakon dužeg pauziranja. Točnije, mozak aktivira receptore u mišićima i tetivama koji zajedno šalju povratne informacije centralnom živčanom sustavu.

Na taj način mozak zna u kojoj se situaciji nalazi vaše tijelo i koji mišić treba idući pokrenuti da bi se napravila neka radnja. Mozak stvara putove preko vašeg centralnog živčanog sustava i pokreti postaju automatizirani.

Prema nekim studijama, za pohranjivanje pojedinog pokreta u mišićnu memoriju potrebno je oko 10.000 ponavljanja, stoga, lako je zaključiti da mišićna memorija ne nastaje ni brzo ni jednostavno, ali je kada je se stvori snažna pomoć nakon perioda pauze ili ozljede.

Kod ponavljanja istoga pokreta, neuroni koji su uključeni u pokret razvijaju snažnije veze. Postojeće sinapse se učinkovitije aktiviraju, a i lakše se stvaraju nove sinapse. Time pokret postaje učinkovitiji i sigurniji.

Dakle, unatoč nazivu, mišić sam nema memoriju već je pohranjena u središnjem živčanom sustavu, a njegova je težnja da bude što učinkovitiji jer brze reakcije olakšavaju opstanak u kritičnim situacijama. Kada se neka kretnja ponavlja, središnji živčani sustav ih počinje odrađivati automatski, a mišićni obrazac postaje poznat te se kontrola toga pokreta počinje aktivirati iz drugoga dijela mozga, a ne iz onoga u kojem se aktiviraju manje poznate aktivnosti.

Iz navedenoga je jasno i koliko je opasno naučiti i nepravilno izvoditi neke pokrete koji će takvi, pogrešni, ući u mišićnu memoriju, a onda dugoročno biti uzrok mnogi ozljeda i kroničnih bolesti.

U ovom kontekstu Thomas Hanna je osmislio pojam senzomotoričke amnezije.

Što je senzomotorička amnezija?

Senzomotorička amnezija je gubitak osjeta i motoričke kontrole koji se događaju s naučenim mišićnim obrascima. Kako osoba uči pokret ili položaj tijela, ne samo da kontrola pokreta ili pozicije postaju automatizirani i nesvjesni, već se i gubi osjet pokreta ili položaja.

Čovjekov proprioceptivni i vestibularni sustav (sustav koji pomaže čovjeku održati ravnotežu) postupno se prilagođavaju te čovjek postaje nesvjestan da se mišićni obrazac uopće događa.

Primjerice, ako sjedite pogrbljeno za računalom iz dana u dan, naš središnji živčani susta uči se održavati nas u toj pogrbljenoj poziciji održavanjem određenih mišićnih kontrakcija koje su za taj položaj potrebne, a naš proprioceptivni i vestibularni sustav omogućavaju da se u toj neprirodnoj poziciji osjećate sve prirodnije. Taj pogrbljeni položaj počinje biti normalan i ugodan, a pokušaj povrata u pravilniju ravniju poziciju postaje otežan i najčešće, bolan te ta pozicija postaje neugodna. Obično, ovo su nesvjesne adaptacije do onoga trenutka dok ne postanu izvor bolnih stanja.

Dakle, senzomotorička amnezija se negativan učinak razvijene mišićne memorije: to je stanje u kojem je izgubljen osjet i svjesna kontrola pokreta ili položaja jer su oni postali duboko naučeni i automatizirani.  Primjerice, senzomotorička amnezija opisuje neefikasne obrasce mišićne aktivacije koji su postali toliko uobičajeni da ih ne možete ni osjetiti ni kontrolirati. Na primjer, možda ste jednostavno zaboravili kako opustiti područja poput vrata, leđa i ramena, ili kako aktivirati mišiće poput gluteusa ili trbušnjaka, a to dovodi do slabosti, neučinkovitosti, slabe koordinacije i na kraju bolnih stanja.

Osim učestalim krivim pokretima, senzomotorička amnezija se razvija i uslijed nedostatka kretanja. Suvremeni način života za mnoge ljude znači sate i sate provedene u istom položaju, u uredskoj stolici, automobilu, a potom u fotelji ili nekom drugom naslonjaču. Istovremeno, tijelo je evolucijski stvoreno za čučnjeve, iskorake, zakrete, nošenje, bacanje, privlačenje, odguravanje, borbu, trčanje, penjanje i slične aktivnosti. Ako nekoliko godina ne radite nijednu od navedenih aktivnosti, tijelo će za njih razviti senzomotoričku amneziju i ti pokreti će postati gotovo nemogući za izvesti.

Drugi način razvoja senzomotoričke amnezije je ozljeda, poput primjerice iščašenog zgloba. Iščašen zglob zahtijeva od cijeloga tijela prilagodbu i razvijanje novog obrasca kretanja kako bi se spriječio pokret koji će pojačavati ozljedu i bol. Čak i nakon što zglob zacijeli, određena količina „čuvanja“ zgloba može ostati i stvoriti duboko ukorijenjene nesvjesne kompenzatorske obrasce kretanja kroz niz zglobova uključenih u pokret.

Kako se ispravlja senzomotorička amnezija?

Posvećeno i visokofokusirano ispravljanje pokreta koji su nepravilno naučeni je jedino ispravno i moguće popravljanje senzomotoričke amnezije. Precizan pokret bez imalo „varanja“ ili izmicanja u neku vrstu kompenzacije pokreta je rješenje kojim će se spriječiti daljnje otežano, pogrešno i automatizirano izvođenje vježbi.

Nakon što je pogrešan pokret ispravljen, on je ponovo integriran u naučene obrasce kretanja, a kao takva memorija mišića poboljšat će izvedbu i smanjiti rizik od ozljede ili razvoja bolnog stanja.

Objavljeno 05.05.2018.