Ubrzani tempo života, takmičarski duh i prevelika osobna i obiteljska očekivanja drže većinu današnjih djevojaka i odraslih žena u stresnom stanju. One vremenom postaju kronično napete, tjeskobne i zabrinute. Iz takvog psihičkog stanja proizlazi nakupljanje brojnih negativnih emocija kao što su strah, ljutnja, bijes i osjećaj krivice.

S obzirom da je u današnjem društvu kulturološki neprihvatljivo iskazivati takve emocije pred drugima, to ih djevojka ili žena s vremenom nauči vješto skrivati, kako je odgojem naučena. Takva gluma skupo je košta, jer kad se doma nađe suočena sama sa sobom, sva ta potisnuta negativna energija počne tražiti izlaz, prijeteći “eksplozijom”.

U tim trenucima tabla čokolade, kremasti kolači, punjena peciva ili keksi postaju najbolji prijatelji i tješitelji, jer uspješno uklanjaju napetost i nezadovoljstvo, donoseći smirenje i ugodu.

Nažalost, djelovanje tih slatkih “sedativa” je kratko i prolazno, jer već za 15-20 minuta napetost ponovno raste i javlja se žudnja za novom količinom slatke hrane i ponovnim blaženstvom. Tako danas sve više žena slatkom hranom “liječi” svoju tjeskobu i nadomješćuje svoje nezadovoljene potrebe.

Svi znaju da postoji ovisnost o alkoholu, nikotinu, drogama i nekim lijekovima, ali rijetko tko pomisli da postoji i ovisnost o hrani. Međutim, ta ovisnost zbilja postoji, ali ne o bilo kojoj hrani. Naime uvijek se radi o jednoj istoj vrsti hrane – onoj koja u sebi obavezno sadrži ugljikohidrate.

Ugljikohidratna hrana, naročito ona koja je sastavljena od “brzih” ugljikohidrata, šećera i bijelog brašna, u tijelu pokreće složena biokemijska događanja. Vrlo brzo nakon uzimanja takve hrane dolazi do naglih promjena u razinama određenih kemijskih supstanci u mozgu koje se nazivaju neurotransmiteri. Među njima je najznačajniji serotonin, koji naglo raste nakon konzumiranja ugljikohidrata.

Skok razine serotonina u mozgu dovodi do brzog nastanka osjećaja smirenosti i zadovoljstva. Ovo ugodno raspoloženje vremenom postaje svakodnevna potreba i unošenje ugljikohidrata se postupno količinski sve više povećava.

Žudnja za ugljikohidratima može se psihološki sasvim dobro usporediti s neodoljivom potrebom za sve većim količinama alkohola ili nikotina kod alkoholičara odnosno pušača. Kod ovisnosti o ugljikohidratima psiha i kemija organizma igraju složenu međuovisnu igru.

S jedne strane je “hormon sreće” serotonin u mozgu, a s druge je izuzetno važan hormon inzulin, čija količina upravlja razinom šećera u krvi. Tako serotonin i inzulin svojim odnosima održavaju krug ovisnosti o slatkoj i škrobnoj hrani.

Pogođena osoba gubi postupno kontrolu nad svojom prehranom i postaje žtrvom napadaja prejedanja. Najprije tako brzo popravlja raspoloženje, a kasnije njen problem postaje metabolički, jer se nagle i neugodne oscilacije razine šećera u krvi mogu nadomjestiti samo sa sve većom količinom slatke hrane.

Cjelokupna prehrana tada postaje kaotična i osoba ide iz jedne krajnosti u drugu – ili gladuje ili se prejeda sa ugljikohidratima. Posljedica je ili konstantno debljanje ili bulimija, kada se hrana pojedena tijekom napadaja prejedanja izbacuje iz tijela povraćanjem ili laksativima.

Osobe kod kojih se razvila ovisnost o ugljikohidratima najčešće imaju genetsku predispoziciju za debljanje kao i za nisku razinu serotonina u mozgu. Kod takvih osoba debljanje napreduje vrlo brzo i vremenom postaje veoma ozbiljan zdravstveni problem.

Danas postoje medicinske metode kojima se ovisnost o ugljikohidratima uspješno prekida i drži pod kontrolom, a to zatim dovodi do gubljenja suviška masnog tkiva i korigiranja biokemijskih poremećaja u tijelu.

Važni dijelovi svakog programa su nutricionističke mape, treninzi i vježbanje, uz specifičnu psihoterapiju.

I dalje se svakodnevno susrećemo s teškim psihičkim i fizičkim posljedicama ove ovisnosti koja se nezadrživo širi, naročito među djevojkama i mladim ženama. To stalno ponovno dokazuje koliko je ovisnost o ugljikohidratima ozbiljan medicinski problem koji još uvijek nije sasvim prepoznat niti dovoljno ozbiljno shvaćen.

Objavljeno 08.10.2006.